Sud je, kako je saopšteno, zauzeo jasan stav da u konkretnom slučaju krivični postupak formalno nije ni započet, zbog čega nije bilo zakonskih uslova za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao vanrednog pravnog lijeka.

U obrazloženju se navodi da odluka Vijeća Višeg suda nema karakter konačne odluke o krivičnoj odgovornosti, već predstavlja procesnu odluku kojom je omogućeno sprovođenje određenih dokaznih radnji i vraćanje predmeta sudiji za istragu na ponovno odlučivanje.

Vrhovni sud posebno objašnjava da zahtjev za zaštitu zakonitosti nije sredstvo za ponovno vođenje postupka niti “treći stepen suđenja”, već vanredni pravni lijek koji se može koristiti isključivo protiv pravosnažnih sudskih odluka.

Sud naglašava da taj institut ne može služiti kao zamjena za žalbu, niti kao mehanizam za kontrolu svake pojedinačne procesne odluke tokom izviđaja i istrage.

U rješenju se dalje upozorava da bi prihvatanje stava Vrhovnog državnog tužilaštva praktično značilo pretvaranje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u sredstvo kontrole svih izviđajnih i istražnih radnji, što, prema ocjeni Vijeća Vrhovnog suda, “nije cilj niti smisao” ovog vanrednog pravnog lijeka.

Vrhovni sud je ocijenio da odluke i radnje u fazi izviđaja nemaju karakter pravosnažnog meritornog odlučivanja o krivičnoj stvari, jer se u toj fazi ne odlučuje konačno o krivičnoj odgovornosti bilo kog lica.

Sud je razmatrao i navode Vrhovnog državnog tužilaštva koji su se odnosili na zastarjelost krivičnog gonjenja i ovlašćenja Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore, ali je zaključio da o tim pitanjima nije moguće odlučivati kroz zahtjev za zaštitu zakonitosti u fazi u kojoj se predmet trenutno nalazi.

Posebno značajan dio obrazloženja odnosi se na stav Vrhovnog suda da Vrhovno državno tužilaštvo nema procesni interes za podnošenje ovog zahtjeva. Sud podsjeća da je Specijalno državno tužilaštvo prethodno odbacilo krivičnu prijavu, nakon čega je funkcija gonjenja prešla na oštećenog kao supsidijarnog tužioca, odnosno Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore.

Vrhovni sud dodatno konstatuje da bi upravo sprovođenje dokaznih radnji, čijem se sprovođenju Vrhovno državno tužilaštvo sada protivi, moglo omogućiti tužilaštvu da ponovo preuzme gonjenje u predmetu.

U svom obrazloženju Vrhovni sud se pozvao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, navodeći da se pravičnost postupka cijeni kao cjelina, te da eventualni nedostaci u ranim fazama postupka mogu biti otklonjeni kasnije tokom postupka.

Sud je zaključio da odbacivanje zahtjeva ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje niti prava na djelotvorni pravni lijek.

Vrhovni sud je naveo i da je isti pravni stav već zauzimao i u ranijim predmetima, naglašavajući kontinuitet sudske prakse kada je riječ o nedozvoljenosti zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv procesnih odluka koje nemaju karakter konačnog odlučivanja i u tom smislu ukazao na svoje odluke.

“Iz svih navedenih razloga, Vrhovni sud Crne Gore odbacio je zahtjev Vrhovnog državnog tužilaštva kao nedozvoljen”, zaključeno je u saopštenju.