Hodnici koji bi trebalo da budu put ka oporavku, za mnoge psihijatrijske pacijente postali su mjesta prinudne izolacije. Izvještaj Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture za prethodnu godinu ukazao je da uslovi u kojima oni borave nisu adekvatni za dostojanstven život. U Dobroti je situacija najkompleksnija.

„Zaticali smo pacijente koji su bili smješteni na dušecima, na podovima iz razloga prekobrojnosti. Opet, sa te strane potreba za hospitalizacijom je postojala i onda medicinsko osoblje, odnosno ljekari, trude se da pruže medicinske usluge, ali u jednoj situaciji koja u smislu materijalnih uslova i samog smještaja nije bila dobra i adekvatna“, kazala je savjetnica Ombudsmana, Danijela Brajković.

S druge strane, u Nikšiću problem nije prostor, već nedostatak ljekara.

„Odjeljenje psihijatrije u Nikšiću vrlo je ugroženo tokom prošle godine zato što od sedam sistematizovanih mjesta mi smo zatekli samo dva ljekara i oni su već morali neki sistem rada da prilagode, odnosno ambulantni pregledi se u maloj mjeri rade na odjeljenju, bukvalno samo oni neophodni. Ambulantni pregledi se nisu mogli ni zakazati preko sistema, sistem je bio nekako zatamljen“, navodi Brajković.

Manjak kadra, dodaje, direktno utiče na kvalitet liječenja.

„Medikacija je najviše zastupljena, ima naravno propratnih programa poput radno okupacione terapije, savjetodavnog psihoterapijskog rada ali je to vrlo opet da kažem deficitarno shodno potrebama“, kazala je Brajković.

Monitoring je pokazao i da standardizovane procjene agresivnosti, depresivnosti i suicidnog rizika nisu uredno dokumentovane u medicinskim kartonima. Posebno kada je riječ o fiksiranim pacijentima.

„U toj situaciji njegova ljudska prava mogu da budu ugrožena zato što ne može da se kreće i postoje jasni standardi kako moraju liste fiksacije i ti protokoli šta sve mora da se bilježi. Mi smo naišli tu na propuste, da se nisu bilježile određene stvari koje su propisane protokolom koje nameću i standardi ne samo domaći nego i ono što prati evropski komitet za prevenciju torture“, kaže Brajković.

Poseban izazov su takozvani socijalni pacijenti – osobe koje više nemaju medicinski razlog za hospitalizaciju, ali u bolnicama ostaju godinama jer sistem socijalne zaštite za njih nema razvijene servise.

„To zaista djeluje kao određena azilna ustanova što ne bi trebalo da se dešava, jer bi to psihijatrijsko liječenje trebalo da traje dok postoje medicinske indikacije. Ipak, sa tog stanovišta osoblje i ljekari s obzirom na to da kad nemaju gdje, zadržavaju tu osobu, jer ne mogu da je puste na ulicu i ona ostaje tu i provodi svoj životni vijek“, navela je Braković.

Iako boljoj situaciji doprinosi novi objekat Klinike za psihijatriju u Podgorici – otvoren u septembru 2024, Zaštitnik upozorava da sistemski propusti i dalje nose rizik od nečovječnog postupanja prema pacijentima. Rješenje nije samo u novim zgradama, već hitnoj koordinaciji zdravstvenog i socijalnog resora.