To, kako dodaje, otvara pitanje odnosa institucija prema zaštiti ljudskih prava, ali i potrebe za širom javnom raspravom o stvarnom dometu i autoritetu institucije Zaštitnika.

“Prema Zakonu o zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore, Zaštitnik nakon sprovedenog postupka daje mišljenje o tome da li je došlo do povrede prava, a kada utvrdi povredu izdaje preporuku o mjerama koje treba preduzeti radi njenog otklanjanja. Iako preporuke Ombudsmana nijesu izvršne poput sudskih odluka, one imaju značaj, jer su, između ostalog, test spremnosti institucija da priznaju propust, isprave posljedice povrede prava ili makar javno i argumentovano objasne zašto postupaju drugačije”, navodi Vuljaj.

Kako dodaje, problem nastaje onda kada preporuke ostanu ignorisane, bez odgovornosti i bez objašnjenja zašto se ne primjenjuju.

“CGO ne polazi od toga da su sve odluke Zaštitnika nužno nesporne ili da ih ne treba kritički preispitivati. Naprotiv, i sami smo nedavno javno kritikovali jedno mišljenje Zaštitnika za koje smo smatrali da nije u skladu sa standardima ljudskih prava. Međutim, potpuno je druga stvar kada institucije sistemski ignorišu preporuke, posebno u slučajevima koji se odnose na najranjivije kategorije društva”, ističe Vuljaj.

Prema Godišnjem izvještaju Zaštitnika za 2025. godinu, kako navodi, data je ukupno 381 preporuka državnim organima i ustanovama. Od toga je, ističe ona, 159 preporuka ispoštovano, 71 nije ispoštovana, 118 preporuka se sprovodi u kontinuitetu, za 32 nije istekao rok za izvršenje, dok je jedna preporuka djelimično ispoštovana.

“U Godišnjem izvještaju za 2024. godinu evidentirana je 451 preporuka, od čega 110 nije ispoštovano, odnosno gotovo četvrtina, dok je 127 ispoštovano, 30 djelimično, 12 se sprovodi u kontinuitetu, dok za 58 nije istekao rok za izvršenje. Među neizvršenim preporukama nalaze i one koje se odnose na djecu sa smetnjama u razvoju, osobe sa invaliditetom i građane kojima su ugrožena egzistencijalna prava”, navodi ona.

Na primjer, kako dodaje, tokom 2024. godine, Ministarstvo zdravlja i tadašnje Ministarstvo rada i socijalnog staranja nijesu postupili po preporuci koja se odnosila na unapređenje međuresorne saradnje u razmjeni informacija o djeci sa smetnjama u razvoju.

“Isti izvještaj bilježi i slučaj žene sa 90% invaliditeta koja duži period nije mogla ostvariti pravo na tuđu njegu i pomoć uprkos teškom zdravstvenom stanju i ugroženoj egzistenciji. U tom predmetu JU Centar za socijalni rad Podgorica i Ministarstvo rada i socijalnog staranja nijesu ispoštovali Zaštitnika koje su se odnosile na procjenu stanja i obezbjeđivanje funkcionisanja socijalno-ljekarske komisije. Kada institucije ignorišu ovakve preporuke, posljedice nijesu proceduralne jer one direktno pogađaju dostojanstvo i egzistenciju dijela građana i građanki”, ističe Vuljaj.

Problem nepostupanja po preporukama Zaštitnika nije ograničen samo na izvršnu vlast, što kako navodi, pokazuje i slučaj Osnovnog suda u Kotoru, evidentiran u Izvještaju Zaštitnika za 2025. godinu.

“Riječ je o predmetu koji se odnosio na odugovlačenje parničnog postupka i povredu prava na suđenje u razumnom roku, a preporuka Zaštitnika da sud hitno preduzme procesne radnje radi zaključenja glavne rasprave i donošenja odluke nije izvršena. Jako je loše kada pravosuđe ignoriše preporuke institucije sa kojom bi u praksi trebali biti zajednički štit za građane od institucionalne neefikasnosti i povrede prava, kao i pravne nesigurnosti”, dodaje ona.

CGO smatra da ovo zahtijeva ozbiljnu javnu debatu o poziciji i efektima rada institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

“Pravo da se odluke Ombudsmana kritikuju ili preispituju ne može automatski značiti i pravo institucija da ih ignorišu bez obrazloženja i bez posljedica”, zaključuje Vuljaj.