Dostupnost psihoaktivnih supstanci danas je veća nego ikad, a tome je, kako ističe Adžić značajno doprinio prelazak u digitalnu eru.

“Statistički podaci pokazuju da mladi ljudi prvi kontak sa psihoaktivnom supstancom ostvaruju več od devete i desete godine života dok već između 13 i 15 godina imamo mlade u aktivnoj fazi… To je negdje samo par klikova nas dovodi u situaciju da možemo da nabavimo supstancu. Više ne morate da se krećete u krugovima sumnjivih ljudi, ulična prodaja nije toliko aktuelna koliko se sad radi preko društvenih mreža dok postoje čak i aplikacije pomoću kojih mladi ljudi uspjevaju da dođu do supstanci. Tu postoji problem nevidljivosti takvog načina, nedostupnost roditeljima da uoče da dijete na neki način ima neko neprilagođeno ponašanje”, naglasila je Adžić.

Smatra da se granica starosne dobi pri ovom kontaktu psihoaktivnim supstancama sve više pomjera ka mlađem uzrstu. Kao razlog navodi obrasce ponašanja koje djeca usvajuju iz svog okruženja ali i sve liberalnije stavove u vaspitanju i odrastanju.

„Vrlo često imate porodice u kojima su i roditelji zavisnici ili na neki način odobravaju korištenje psihoaktivnih supstanci bilo da se radi o onim ulazni supstancama kao što su duvaski proizvodi ili alkohol ali i supstance kao što su kokain, heroin, marihuana i ostalo. Još jedan značajan problem jeste u tome što smo došli u situaciju da između roditelja i škola ne postoji ona sprega zajedništva i saradnje već međusobno prebacivanje odgovornosti sa jednih na druge”, kazala je Adžić.

Dodaje da motivacija za liječenje najčešće dolazi tek kada zavisnost ostavi ozbiljne posljedice i naruši njihove društvene, emotivne, porodične ali i finansijske odnose.

“Moj savjet roditeljima je da sa djecom razgoavraju, imaju otvoren odnos stave do znanja djeci da su oni prva instanca kojoj treba da se obrate kada imaju problem, bilo koju vrstu nelagode ili dileme da ne traže utočište, pomoć i pažnju na ulicama.u današnje vrijeme kada su roditelji dominantno okrenuti ka zadovoljenju nekih materjalnih potreba i finansijske dobrobiti a vrlo malo vremena provode u direktnoj komunikaciji sa djetetom koja stvarno zadovoljava one njegove potrebe za pripadnošću i emotivnom bliskošću.sa druge stane dsjeci bih poručila da postoji mnogo načina da se zabave ali da korišćenje psihoaktivnih supstanci je vrsta zabave koja ih samo vodi u ćorsokak”, rekla je ona.

Adžić poručuje da je prevencija najjače oružje protiv bolesti zavisnosti, zbog čega su edukacije, podrška porodice i pravovremena reakcija ključni kako bi se spriječile dugoročne posljedice.