„Univerzitet 2050. neće biti samo zgrada, već spoj stvarnog, virtuelnog i personalizovanog svijeta učenja. AI mentori biće dio svakog studenta, ali uloga profesora biće važnija nego ikad – da uče mlade kako da misle i osjećaju, a ne samo kako da koriste alat“, istakao je Ljubiša Bojić sa Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.

On smatra da cilj nije da AI zamijeni razmišljanje, kreativnost i empatiju, već da nas oslobodi administrativnih ograničenja.

„Najveća opasnost nije u tome da AI misli umjesto nas, nego da prestanemo da mislimo sami“, poručio je Bojić.

Istakao je da ako ne uskladimo AI sa ljudskim vrijednostima, rizikujemo obrazovni sistem u kojem će efikasnost nadvladati empatiju.

“Učimo AI da prepozna naše vrijednosti, jer od toga zavisi da li će obrazovanje ostati ljudsko“, dodao je on.

Vuk Vuković istakao je da je „pitanje razvoja vještačke inteligencije trenutno i tehničko i sociološko pitanje – jer se društvo još uvijek privikava na njenu sveopštu prisutnost“.

„Vrlo brzo će vještačka inteligencija postati univerzalno etičko pitanje, odnosno pitanje moralnog rezonovanja – ne na nivou normativne etike, već na nivou moralnog razvoja pojedinaca“, kazao je Vuković.

On je upozorio da „posebna opasnost nekritičke primjene i tehničke upotrebe vještačke inteligencije proizlazi iz činjenice da se, kao društvo, još uvijek borimo sa korišćenjem medija prethodne generacije, društvenih mreža i svih fenomena koje su one donijele, poput informacijskih poremećaja i govora mržnje“.

„Svako od nas ko predaje, piše, uči, stvara ili istražuje već osjeća da se pred njegovim ekranom mijenja ne samo alat, već i način mišljenja. AI više nije novotarija s margine, već zajednički prostor u kojem se prepliću tehnologija, etika i pedagogija, često bez jasnih granica. Posebno pitanje, u tom kontekstu, biće i ono koje se tiče stvaralačke i umjetničke produkcije“, zaključio je Vuković.

Dijana Vučković istakla je da „vještačka inteligencija u obrazovanju nije čarobni štapić, već lupa koja ima potencijal da uveća i dobre i loše prakse“.

„Ako ne promijenimo način na koji učimo i poučavamo, algoritmi bi mogli ubrzati stare greške. Ali ako se usmjerimo na razvoj kritičkog mišljenja, mogu se otvoriti potpuno novi putevi razumijevanja“, kazala.

Dodala je da „vještačka inteligencija može pomoći učenicima da uče brže, ali ih ne smije lišiti pitanja o svrsi učenja“.

„Nije problem što vještačka inteligencija ulazi u učionice – naprotiv, ona može biti ‘čarobni pomoćnik’. Problem nastaje ako iz učionica izbacimo radoznalost i ako ne podučavamo moralno rezonovanje. Tehnologija može biti moćan saveznik obrazovanja, ali samo ako ostane u službi čovjeka, a ne obrnuto“, zaključila je Vučković.

Debata je otvorila i brojna pitanja publike o ulozi i granicama tehnologije u obrazovanju, potvrdivši da je ključna odgovornost i dalje na čovjeku, kako će koristiti alate koje je sam stvorio.