Njeno reagovanje prenosimo u cjelosti.

„Prvo se roditelji bave našim vaspitanjem i obrazovanjem, potom ostali članovi uže i šire porodice, a onda, naravno, za to su zaslužni škola i profesori. Zahvaljujući svemu tome odrastamo i profilišemo se i biramo svoj poziv.

Oni koji se bave humanistikom obično vole i razumiju ljude, privrženi su kulturi, umjetnosti, uopšte čovjeku, njegovom duhovnom i moralnom ustrojstvu. Oni koji se odluče za pravo trebalo bi da ga i na djelu i na riječima zastupaju.

Međutim, u crnogorskom parlamentu od strane jednog pravnika imali smo priliku da čujemo omalovažavanje i nipodaštavanje profesorskog poziva, vrijeđanje profesora srpskog jezika i književnosti. Pravnik je svima nama koji smo završili srpski jezik i književnost odredio vrhunce profesionalnih ambicija i dostignuća, pokušavajući da degradira poziv seoskog profesora, jer je valjda onaj gradski znaveniji, po njegovom mišljenju.

Od seoskog učitelja i profesora učili su, recimo, i Tesla i Pupin, mnogi pisci, pjesnici i naučnici, a neki su to i sami bili.

Nije ovdje riječ o pravdanju i dokazivanju važnosti profesorakog poziva, niti je pak riječ o ambicijama i željama studenata i profesora srpskog jezika i književnosti. Profesor i student srpskog jezika i književnosti je onaj koji zna da sa riječima treba biti oprezan, da se ne treba rugati nepismenom i neznavenom, da nečije riječi mogu biti teške, nečije lake…

Ali da izgovorene riječi mnogo govore o nama, o tome ko smo, kakvi smo, o našem vaspitanju i o obrazovanju.

A Njegoš, koji je takođe pisao i govorio srpskim jezikom, školujući se uz privatne učitelje i pri manastirima, rekao bi: „Lijepo li ova sablja čita, divno li nas danas razgovori”… Najmanje što bismo očekivali jeste izvinjenje… Ili biti takav pravnik u crnogorskom parlamentu znači biti i sudija svima i svakome, a naročito profesorima srpskog jezika i književnosti”.