“Ustav Crne Gore obavezuje sve u državi da poštuju slobodu medija, garantuju slobodu izražavanja, zabranjuju cenzuru, ali i pravo pristupa informacijama u posjedu državnih organa. Ovo ne bi smjelo da bude samo deklarativna formulacija, to su ustavne obaveze države. Sloboda medija postoji onoliko koliko su pravosuđe, institucije, političke elite i sama profesija spremni ili moćni da ispunjavaju te obaveze”, navodi Medijski savjet za samoregulaciju u saopštenju.
Ovogodišnji Svjetski indeks slobode medija „Reportera bez granica” potvrdio je, kažu, ono na što se godinama upozorava na domaćem terenu.
“Crna Gora je nazadovala četiri mjesta na rang-listi 180 zemalja. Ovo nije puka statistička slučajnost niti se može objasniti i pravdati samo spoljnim faktorima. Poslednji izvještaj Reportera upozorava na ono što svi vidimo: upitnu nezavisnost javnog servisa, neriješene starije slučajeve napada na novinare, ekonomski okvir u kojem je država i dalje glavni oglašivač, i kulturu javnog diskursa u kojoj političke elite i moćnici novinare etiketiraju kao izdajnike, plaćenike ili neprijatelje. Status zemlje sa „zadovoljavajućom” slobodom medija ne smije biti izgovor za samozadovoljstvo, već poziv na rad, jer opstati na toj listi sve je teže”, ističe MSS.
Medijski savjet posebno upozorava da napadi na novinare u Crnoj Gori odavno ne mogu biti tretirani kao pojedinačni incidenti.
“Oni su postali obrazac. Bilo da govorimo o fizičkim napadima na fotoreportere koji rade na terenu, o godinama nerazriješenim slučajevima poput pokušaja ubistva Olivere Lakić ili ubistva urednika lista Dan Duška Jovanovića, ili o prijetnjama smrću novinarki poput Danice Nikolić. Napadi na kolege Steva Vasiljevića, Balšu Rudovića i Borisa Pejovića u Gornjem Zaostru dobili su i dobijaju brojne sudske i tužilačke epiloge, u kojima sistem kao jedine krivce dosad nalazi dva maloljetnika. Takva poruka nije neutralna. Ona ohrabruje nove napadače, a profesionalne novinare gura ka autocenzuri ili napuštanju struke. Time se direktno urušava sloboda i Ustav”, dodaje MSS.
Posebno, kažu, zabrinjava i praksa institucionalnog pritiska kroz tužilaštvo.
“Pozivanje novinara, urednika i kolumnista na informativne razgovore zbog tekstova i javno iznesenih stavova o nosiocima vlasti, čak i kada se ti predmeti zaključe bez krivičnog djela, ima jasnu funkciju disciplinovanja, ili čak kriminalizovanja profesije. Da je to obrazac, a ne slučajnost, pokazuje i činjenica da je u kratkom periodu u policiju i tužilaštvo pozvano više kolumnista i novinara, među njima Duško Kovačević, Petar Komnenić, Darko Šuković, Tinka i Draško Đuranović, Jasmina Muminović, Brano Mandić i Boban Batrićević”, ističe Medijski savjet za samoregulaciju.
Navode da član 50 Ustava jasno propisuje da nadležni sud može spriječiti širenje informacija i ideja samo u taksativno nabrojanim, izuzetnim slučajevima – pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka, propagiranje rata, podstrekavanje na nasilje ili rasnu i vjersku mržnju.
“Svaki drugi institucionalni pritisak na medijsku riječ izlazi iz okvira koji je Ustav postavio. Kada se ovakva prinuda sistema nad medijima, makar i u formalnoj proceduri, pretvori u rutinski odgovor na novinarsku riječ, granica između pravne države i onoga što se naziva represija, tiha ili očigledna, prestaje da postoji”, ističe Medijski savjet za samoregulaciju.
Prema njihovim riječima, eonomski temelji medijske slobode u Crnoj Gori su, paralelno sa svim ovim, sve trošniji.
“Tržište je malo, oglašivačka zavisnost velika, a državni novac i dalje funkcioniše kao instrument koji nagrađuje poslušnost, a kažnjava kritičnost. U takvim okolnostima, ekonomska nesigurnost nije sporedan problem, ona je jedan od najuspješnijih oblika cenzure. Novinar koji ne može dostojanstveno da živi od svog rada nije slobodan novinar. Redakcija koja zavisi od jednog oglašivača, jednog vlasnika ili jedne političke struje, nije nezavisna redakcija”, ističe Medijski savjet za samoregulaciju.
Sloboda medija, poručuju, nije fasada koja se kreči jednom godišnje, na 3. maj.
“Ona je svakodnevni odnos između države i njenih građana, a mediji su posrednici čiji je smisao i svrha, bez obzira koliko to nekima smetalo, da postavljaju neprijatna pitanja, da kontrolišu moćne i da informišu javnost. Institucije moraju da štite medijske radnike”, ističe MSS.
Medijski savjet za samoregulaciju poziva sve nosioce javnih ovlašćenja, pravosuđe, regulatorna tijela, političke aktere i medijsku zajednicu da na ovaj 3. maj prestanu da slobodu medija tretiraju kao pitanje retorike, a počnu da je tretiraju kao ono što ona i jeste – mjeru zrelosti jedne države.
