„U Crnoj Gori više od dvije trećine građana prima manje od 1.000 eura. Podatak o prosječnoj zaradi ne odnosi se na sve zaposlene već se obračunava za firme koje imaju deset i više zaposlenih.Velike razlike u primanjima zaposlenih razlog je za varljivu sliku prosječne zarade, a medijalna zarada bi odražavala realnu sliku životnog standarda građana“, naglašava Medojević.
Prema njenim riječima, zabrinjava i struktura zaduženosti građana- oko polovine kredita čine nenamjenski gotovinski krediti, što govori i o tome da se građani zadužuju kako bi pokrili tekuće, svakodnevne potrebe.
„Socijalni programi ne prate rast troškova života. Pomoć se u brojnim slučajevima kreće između 100 i 200 eura, dok mnogi građani ostaju izvan sistema jer su kriterijumi za ostvarivanje prava strogi i često eliminatorni. Posebno zabrinjava činjenica da linija rizika od siromaštva za četvoročlanu porodicu iznosi 851,83 eura. Ona je viša od minimalne zarade za zaposlene sa visokim obrazovanjem, a za oko 250 eura viša od minimalne zarade za zaposlene sa nižim nivoom kvalifikacija. Kada je minimalna potrošačka korpa veća od 2.000 eura, postaje jasno da veliki broj građana, uključujući i zaposlene, ne živi životom dostojnim čovjeka, već svakodnevno pravi izbor između onoga što mora platiti i onoga čega će se odreći“, navela je Medojević.
Podsjetila je da, prema posljednjim podacima MONSTAT-a, stopa rizika od siromaštva u Crnoj Gori iznosi 20,9 odsto.
„Posebno je alarmantan položaj djece: 26,2 odsto djece je u riziku od siromaštva, dok je 35 odsto djece izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. A šta država nudi porodicama koje ne mogu da obezbijede osnovne potrebe? Nemamo sistem besplatnih školskih obroka za svu djecu kojima su potrebni. Nemamo dovoljno razvijenu podršku u hrani, adekvatne subvencije za kirije, hranu i školovanje djece, niti dovoljnu podršku za troškove lijekova i drugih osnovnih potreba. U takvom sistemu humanitarne organizacije postaju posljednja adresa za pomoć. Banka hrane i druge humanitarne organizacije svakodnevno pokušavaju da popune praznine koje država ne uspijeva da popuni. Ali moramo jasno reći:Humanitarne organizacije ne mogu i ne smiju biti zamjena za državu. Dok se običan građanin svakodnevno bori da plati hranu, kiriju, struju, lijekove i školovanje djece, funkcioneri imaju visoka primanja, dodatke, dnevnice i druge privilegije. Ta razlika u životnim uslovima ne smije postati normalnost“, podvukla je Medojević.
Napominje da humanost nije samo dati paket hrane i obezbijediti jedan obrok.
„Humanost je i stvoriti društvo u kojem čovjek ne mora da moli za osnovne životne potrebe. Država mora razvijati socijalnu politiku koja će spriječiti siromaštvo, a ne samo ublažavati njegove posljedice. Potrebni su veća dostupnost socijalnih prava, besplatni obroci za djecu iz siromašnih porodica, podrška u hrani, socijalno stanovanje, pomoć u troškovima školovanja i liječenja, kao i efikasniji sistem zaštite najugroženijih. Svjetski dan humanosti podsjetnik je da svijet činimo boljim upravo onoliko koliko smo spremni pružiti ruku jedni drugima. Biti čovjek znači prepoznati tuđu potrebu i reagovati – riječju utjehe, toplim obrokom, paketom hrane, pomoći djetetu, ali i jednostavnom prisutnošću. ato pozivamo građane da ne budemo ljudi samo 19. avgusta. Budimo podrška jedni drugima svakog dana. Ali istovremeno pozivamo državu da humanost građana ne koristi kao izgovor za sopstvenu nebrigu. Solidarnost građana je vrijednost. Odgovornost države je obaveza“, zaključuje Medojević.
