“Bez konkretnih i kontinuiranih aktivnosti za unapređenje postojećeg stanja, ulaganja u mjere zaštite, zaustavljanje ekokriminala koji je naročito izražen u zaštićenim područjima, veličati čin kandidatura, ne samo da je neumjesno, već pokazuje nedostatak razumijevanja zahtjevnih procesa i vizije kako na pravilan način valorizovati najvrijednije prirodne i kulturne resurse koje imamo”, naveo je Perović.

Kako je dodao, konkretan primjer kandidature Skadarskog jezera za UNESCO, koje je već nacionalni park, u kom završavaju neprečišćene otpdne gradske i industrijske vode, na kom je višedecenijski problem krivolov, trebalo bi da bude prostor za drugačiji pristup nadležnih institucija, koje u susret odluci treba da obezbjede već u budžetu za 2026. godinu realizaciju projekata kojima će se krenuti sa konkretnim i vidljim rješavanjem problema, javnim kampanjama u cilju dobijanja njihove podrške, obukama zaposlenih koji će raditi na terenu.

“Status zaštite se ne plasira putem informativnih tabli, sponzorisanim objavama na protalima i društvenim mrežama, već aktivnostima na terenu, informisanjem građana u direktnim kontaktima, neselektivnom primjenom zakona, odlučnom politikom a ne politikantskim pokušajima skretanja pažnje sa suštine problema”, naglasio je Perović.

On objašnjava da im je želja da sa ovim reagovanje zainteresuju  javnost za argumentovani javni dijalog ne samo o benefitima, već i aktuelnim problemima, iskustvima, izazovima, potencijalima razvoja na područjima koji su već zaštićena i onima koja se namjeravaju kandidovati za dobijanje takvog statusa.

“Aktuelna dešavanja u Nacionalnom parku ,,Biogradska gora” gdje vlasnici privatne imovine traže mogućnosti valorizacije na način koji ne prati taj status zaštite, pokazuje da je potrebna stalna komunikacija sa građanima, njihovo uključivanje i u upravljačke strukture”, dodao je on.

Perović navodi da primjer  izgradnje auto puta tokom koje je konstanto devastrirana rijeka Tara i ugrožavan riječni i povezani ekosostemi, koja ima UNESCO zaštitu, takođe nam daje za pravo da ukažemo na činjenicu da ni takav stepen zaštite ne garantuje sprečavanje ekokriminala u različitim oblicima, te da se privatni interesi i tu prepoznaju više nego javni.

“Da ne pričamo o ,,upravljanju” bez upravljača na mnogim zaštićenim područjima u kojima se i dalje realizuju aktivnosti koje ne bi smjele. Na kraju, sa žaljenjem ukazujemo da svake godine dobijamo komentare od strane domaćih i stranih turista, da koliko god da je lijepa naša priroda u zaštićenim područjima, krajnji utisak temelje na vidljivim problemima, kakvi su nelegalno odlaganje otpada i ispuštanje otpadnih voda, devastacija šumskog fonda, nekulture u toku boravka u prirodi…”, naglasio je on,

Poručuju da svima trebea da bude jasno da je prvo potrebno suštinski svoriti ambijent u kom se vidi da je riječ o prirodnom bogatsvu kojim se upravlja na održiv način, pa će stepeni zaštite i procedure kandidovanja biti mnogo lakše realizovati.