“Gospod kaže: „Blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božji nazvati“. Mirotvorci su oni koji spajaju razdvojene, iscjeljuju rane, pružaju ruku bratu i svojim životom svjedoče da su ljubav i zagrljaj jači od svake podjele”, poručio je, između ostalog, patrijarh srpski Porfirije.
Njegovu besjedu prenosimo u cjelosti.
“Visokopreosvećeni Vladiko, dragi nam u Hristu brate i dobri domaćine ovog blagoslovenog sabranja, uvaženi predstavnici državnih i društvenih ustanova, braćo i sestre, dragi sinovi i kćeri ovih čestitih i junačkih krajeva, Sabrali smo se danas u porti Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, pod molitvenim pokrovom ovog velikog ugodnika Božjeg, slava mu i milost, da obilježimo sto pedeset godina od Vučedolske bitke, jednog od velikih i sudbonosnih događaja srpske istorije. Sa ovog svetog mjesta mislima i molitvom okrećemo se Vučijem dolu, gdje su naši preci utemeljeni na vjeri pravoslavnoj i Jevanđelju Hristovom, braneći svoje domove, vjeru, čast i slobodu, ostavili svjedočanstvo hrabrosti, sloge i žrtvene ljubavi prema svom narodu. A mogli su radi ovozemaljske udobnosti, kao i mnogi drugi, da se odreknu sebe i svoga.
Sabrali smo se da zablagodarimo Bogu i da u molitvenom sjećanju pomenemo vojskovođe, vojnike i sve znane i neznane ljude čiji su podvig i stradanje ugrađeni u slobodu koju su kasnija pokolenja primila kao dragoceni dar. Njihova žrtva predstavlja ostvarenje riječi Gospodnjih: „Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Jn 15, 13).
O onome što se na Vučjem dolu dogodilo svjedoče istorija, narodno pamćenje i pjesma. Na tom mjestu našli su se, rame uz rame, Srbi iz različitih plemena i bratstava — Crnogorci, Brđani i Hercegovci — djeca iste svetosavske vjere i nasljednici Svetolazarevskog predanja, predvođeni knjazom Nikolom, vojvodama, serdarima i barjaktarima. U času velikog iskušenja stajali su jedni uz druge, svjesni da se sloboda zadobija i čuva slogom, vernošću i spremnošću na žrtvu.
Vučiji do ostaje trajno svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi, ali i snage jedinstva i zajedništva. Potvrđuje nam da, živeći za brata i bližnjega, nadilazimo granice sopstvenih mogućnosti i postajemo sposobni za podvig koji prevazilazi pojedinca. Time se u nama potvrđuje riječ Svetog apostola Pavla da smo udovi jedni drugima i jedno tijelo, te da se radost i stradanje svakoga od nas tiču čitave zajednice (1 Kor 12, 26-27).
S tim uvjerenjem naši preci su krenuli u boj da brane svoje domove, svoju djecu, svoje svetinje i pravo da žive kao slobodni ljudi. Njihov podvig otkriva da sloboda ima i duboku duhovnu mjeru, da počinje u našem srcu, u našoj sposobnosti da živimo u istini, da služimo bližnjem i da se oslobađamo mržnje, zavisti, gordosti i sebičnosti.
Gospod nas poziva da ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe, i više od toga, poziva nas da ljubimo neprijatelje svoje, da blagosiljamo one koji nas kunu i da činimo dobro onima koji nas mrze (Lk 6, 27-28). Naravno da nije jednostavno voljeti neprijatelje, ali bojim se, braćo i sestre, da smo mi na ivici da potpuno izokrenemo riječi Božje i proglasimo da je ispravno i bezmalo bogougodno da mrzimo i brata svoga.
Sledujući Svetom apostolu Pavlu, Sveti ava Justin Ćelijski nas poučava da ono što ne možemo sami ipak možemo blagodaću, ljubavlju i silom Božjom i poručuje: „Kao što mjesec ne može da sija bez sunca, tako i čovjek ne može da voli čovjeka bez Boga“. Ljubav prema bližnjem izvire iz ljubavi Božje. Kada je srce okrenuto Hristu, u drugom čovjeku prepoznajemo brata, ikonu Božju i onoga za koga je Gospod prolio svoju krv. Tada ljubav prema svakom čovjeku, na kraju i prema svome narodu, postaje čista, žrtvena i jevanđeljska, jer nas vodi služenju bližnjem, čuvanju jedinstva zajednice i poštovanju svakog ljudskog života. Važno je da nam Gospod Hristos i Njegova Crkva budu na prvom mjestu jer tada i samo tada sve ostalo dolazi na svoje mjesto.
Kada narodni pjesnik kaže: „Zemaljsko je za malena carstvo, a Nebesko uvek i doveka“, on nas ne poziva da prezremo zemaljski život, nego da ga ispunimo večnim smislom. Sve što je zemaljsko dobija svoju punoću tek kada je ukorijenjeno u Hristu, tek kada ima svoju nebesku vertikalu. Tada i lični podvig i narodna istorija služe istini, pravdi, dobroti i ljubavi i postaju put ka Carstvu Božjem.
Riječi „Za Krst časni i slobodu zlatnu“ možemo pravilno razumjeti samo u svjetlosti Jevanđelja. Krst je znak Hristove žrtvene ljubavi, ljubavi koja ne traži tuđu smrt, nego je spremna da sebe prinese za život bližnjega. Sloboda je zlatna kada je prožeta odgovornošću, istinom i dobrotom, kada postaje prostor u kojem čovjek može da čini dobro i da služi drugome.
I naše današnje sabranje slavi život, ljubav i žrtvu. Slavi hrabrost čovjeka koji štiti nejakoga, čuva bližnjega i spreman je da sebe prinese za opšte dobro. Blagodaću Božjom i dobrotom mitropolita Metodija sabrali smo se da iz prošlosti crpemo pouke i smjernice za današnja raskršća na kojima se nalazimo, kao i snagu za mir, pomirenje i međusobno razumijevanje; da razumijemo da ne možemo jedni bez drugih i da smo jedni drugima potrebni. Hrišćansko pamćenje osvijetljeno je ljubavlju. Ono žrtvu predaka pretvara u blagodarnost, a njihov podvig u poziv da i sami budemo bolji ljudi, ljudi mira. Gospod kaže: „Blaženi mirotvorci, jer će se sinovi Božji nazvati“ (Mt 5, 9). Mirotvorci su oni koji spajaju razdvojene, iscjeljuju rane, pružaju ruku bratu i svojim životom svjedoče da su ljubav i zagrljaj jači od svake podele.
To znači da smo pozvani da prolazne, parcijalne, političke, ideološke i sve druge pojedinačne interese podredimo zajedničkom dobru, imajući na umu da smo u Hristu udovi jedni drugima, da smo jedan narod i da je svakome dat dar da sebe prinosi na izgrađivanje jedinstva Crkve. Među nama postoje različiti darovi, iskustva i pogledi, i upravo nas ta raznolikost, kada je prožeta ljubavlju i smirenjem, u jedinstvu čini bogatijima.
Zato nam i danas snažno odjekuju riječi Svetog apostola Pavla: „Molim vas, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista, da svi isto govorite i da ne bude među vama razdora, nego da budete utvrđeni u istom razumu i istoj misli“ (1 Kor 1, 10). Ove riječi su poziv na jednodušnost u Hristu, na međusobno povjerenje i bratsku ljubav. Zato ne smijemo dozvoliti da naše različitosti postanu povod za razdvajanje, podizanje zidova, međusobnu sumnju i neslogu, utoliko prije što i danas, kao i nekada, ima onih koji naše podjele nastoje da upotrijebe za sopstvene ciljeve, suprotne našem zajedničkom dobru.
Stoga danas, sabrani pred hramom Svetog Vasilija Ostroškog, mislima okrenuti Vučijem dolu, jednim ustima i jednim srcem, istom pravoslavnom vjerom, kao jedna Pravoslavna Crkva Hristova uznosimo molitve za mir i razumijevanje među narodima, za slogu u porodicama, među susjedima, prijateljima i srodnicima. Neka uspomena na pretke živi u nama kroz vjeru, slogu, odgovornost i delatnu ljubav.
Neka je vječni spomen svim vojskovođama i vojnicima koji su se na Vučjem dolu borili i živote položili za Krst časni i slobodu zlatnu.
Neka Gospod svima nama, molitvama Svetog Vasilija Ostroškog, podari mudrost da prošlost pamtimo sa blagodarnošću, sadašnjost živimo u miru i čestitosti, a budućnost gradimo u bratskoj ljubavi. Blagoslov Gospodnji neka bude na svima vama. Amin”.
