Od grada kojeg zimi prekrivaju magla, smog i dim do mjesta koje ljeti izgleda kao razglednica. Kontrast na koji su svi navikli. Zato pažnju privlače podaci sa mjerne stanice – štetne PM čestice povišene u sred ljeta. Zimi se, u ovakvim slučajevima, najčešće upire prstom u Termoelektranu. Ovaj put krivca ne traže u njoj.

“Sad, definitivno nisu individualna ložišta. Nije ni Termoelektrana, jer su uradili odsumporavanje. Pa, Pljevlje su trenutno jedno veliko gradilište, pa imamo prašine na sve strane. I u samom centru grada, radi se na toplifikaciji, ali i na obodu samog grada je veliko eksploataciono područje rudnika uglja”, kaže ekološki aktivista Vaso Knežević.

A ekološka rekonstrukcija smanjila je negativan uticaj TE “Pljevlja” na životnu sredinu. Svi parametri koji utiču na aerozagađenje višestruko su ispod dozvoljenih granica pokazala su CETI-jeva mjerenja.

“Srednja polusatna vrijednost praškastih materija iznosi 6,3 mg/m3, i da je to ispod dozvoljene propisane vrijednosti od 20 mg. Što se tiče srednjih polusatnih vrijednosti ukupnih azotnih oksida, odnosno azot dioksida, izmjerene vrijednosti su 97,8 mg, što je takođe ispod propisane granične vrijednosti od 200 mg/m3. Srednja polusatna vrijednost sumpora dioksida je izmjerena 30,2 mg, što je takođe ispod propisane granične vrijednosti od 200 mg”, kaže direktor TE “Pljevlja” Žarko Ćaćić.

Pozitivni efekti najvidljiviji su poređenjem emisija sumpor dioksida i azotnih oksida u posljednjih pet godina prije rekonstrukcije sa rezultatima posljednjih mjerenja. Ipak, provijava sumnja da li je sav posao završen.

“I dalje odcjedne vode sa šljakišta Maljevac, preko nekadašnjeg korita Paleškog potoka, završavaju u rijeku Vezešnicu. Imali smo prije nekoliko dana i pomor ribe nizvodno od Termoelektrane”, ističe Knežević.

Ćaćić kaže da su prije 2-3 dana vršena testna ispitivanja i postrojenje za otpadne vode koje obuhvata fekalnu kanalizaciju je, takoreći, prvi put stavljeno u funkciju.

“Ostali dio postrojenja, što se tiče otpadnih tehničkih voda, se koristi u sklopu samog projekta ekološke rekonstrukcije, jer se jedan dio tih voda tehnološki opet vraća u sistem”, objašnjava Ćaćić.

Rekonstrukcija je donijela i novi način transporta pepela i šljake – kamionima do deponije Maljevac. Model koji kritikuju građani i ekolozi, ali uskoro bi i eventualni problemi koje nosi trebalo da budu minimizirani.

Elektroprivreda je, kaže Ćaćić, našla kupca tih nusproizvoda, što će uticati i na smanjenje količina koje bi se odlagale na deponiju.