Sveti Georgije bio je rimski vojnik u gardi cara Dioklecijana, koji je mučenički stradao tokom progona hrišćana, a u hrišćanstvu se slavi kao Sveti Đorđe.
Pogubljen je 303. godine zato što je odbio poslušnost caru Dioklecijanu, velikom progonitelju hrišćana, i izjavio da se ne plaši da umre za svoju vjeru.
Sveti Đorđe je veoma poštovan u srpskom narodu. Slavi se dva puta godišnje – 16. novembra po novom kalendaru kao Đurđic, odnosno praznik prenosa moštiju svetitelja u Palestinu i polaganja u velelepni, njemu posvećeni hram, i 6. maja kao Đurđevdan, dan smrti Svetog Georgija.
U hrišćanskoj ikonografiji Sveti Georgije se od 7. vijeka prikazuje kao vojnik, bez konja, u stojećem stavu i sa kopljem ili mačem u desnoj ruci. Od 9. vijeka se pojavljuje još jedan prikaz Svetog Georgija – na konju, u vojvodskom odijelu, kako kopljem ubija aždaju.
Prije nego što je preminuo, Sveti Georgije je zamolio svog slugu da mu tijelo odnese u Palestinu, odakle mu je majka bila rodom i gdje je imalo veliko imanje koje je razdao siromasima, što je sluga i uradio.
U vrijeme cara Konstantina Velikog, hrišćani su u Lidi podigli hram posvećen Svetom Georgiju, a prilikom osvećenja toga hrama u njega su prenijete svetiteljeve mošti.
Sveti Georgije je vrlo poštovan u srpskom narodu, a posvećene su mu mnoge crkve i manastiri.
Đurđic je krsna slava brojnih porodica.
Prema narodnom vjerovanju, zima dolazi sa Đurđicem, a odlazi sa Đurđevdanom.











