Kako je kazala, vazno je da Sud prilikom razmatranja pravnog pitanja sagleda širu epidemiolosku sliku ,koja uključuje pad obuhvata vakcinama iz programa rutinske imunizacije koji traje gotovo jednu deceniju, kao i sve veću prazninu u kolektivnom imunitetu , akumulaciju osjetljivih osoba u društvu I rizik izbijanja epidemije.

„Program rutinske imunizacije predstavlja osnovni mehanizam zaštite svakog djeteta. Njegova osnovna svrha je da svako dijete, bez obzira na to gdje živi i ko su mu roditelji, dobije pravovremenu zaštitu od bolesti koje možemo spriječiti vakcinacijom”, istakla je predstavnica SZO.

Prema njenim riječima, obuhvat DTP3 vakcinacijom i MCV1 predstavljaju važne pokazatelje stanja rutinskog programa imunizacije. Pad ovih pokazatelja ukazuje da bedem zastite od zaraznih bolesti slabi ,kao I na potrebu da se pažljivo sagleda sposobnost sistema da pravovremeno dođe do svakog djeteta, identifikuje djecu koja su propustila vakcinaciju i omogući nadoknadu propuštenih doza.

Posebno je ukazala na stanje vakcinacije protiv morbila, zaušaka i rubeole.

„MCV1 je važan tracer indikator rutinskog programa imunizacije. Njegov nivo nam govori ne samo koliko je djece primilo jednu vakcinu, već nam daje signal da moramo razumjeti gdje djeca ispadaju iz sistema i zašto”, navela je.

Predstavnica SZO podsjetila je da zabrinutost zbog stanja imunizacije u Crnoj Gori nije nova.

Nalazi Evropske regionalne komisije za verifikaciju eliminacije morbila i rubeole, nakon njenog 14. sastanka održanog 2025. godine, ukazali su na ekstremnu zabrinutost zbog niskog obuhvata rutinskom imunizacijom, posebno zbog kašnjenja u primjeni prve doze vakcine protiv morbila, rubeole i zaušaka (MRCV), kao i zbog velikog broja osoba podložnih infekciji morbilima i rubeolom.

Prema njenim riječima, Komisija je ocijenila da je Crna Gora suočena sa neposrednim rizikom od izbijanja epidemija i ponovnog uspostavljanja endemskog prenosa ovih bolesti.

Istakla je da su slična upozorenja Crnoj Gori upućivana i ranijih godina 2024,2023,2022, 2021 I sl – o potrebi jačanja programa rutinske imunizacije, unapređenja obuhvata, kvaliteta nadzora i kapaciteta za prevenciju, ranu detekciju i odgovor na epidemije.

„Kada govorimo o neposrednom epidemiološkom riziku,govorimo o tome da su prisutni ključni preduslovi za njen nastanak – veliki broj osjetljivih osoba, nedovoljan kolektivni imunost i realna mogućnost unosa virusa”, pojasnila je.

Kako je navela, jedan importovani slučaj morbila može biti dovoljan da pokrene lanac prenosa u populaciji sa velikom imunizacionom prazninom.

U tom kontekstu podsjetila je da su tokom 2025. godine laboratorijski potvrđeni slučajevi morbila registrovani u 46 zemalja evropskog regiona, dok su prema podacima Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti (ECDC), u periodu od avgusta 2025. do jula 2026. godine, u 10 zemalja EU više od polovine slučajeva morbila činili importovani ili sa importacijom povezani slučajevi.

Predstavnica SZO podsjetila je da je vakcinacija jedna od najmoćnijih javnozdravstvenih intervencija.

„Vakcinacija je jedno od najmoćnijih javnozdravstvenih dostignuća za očuvanje zdravlja. Zahvaljujući imunizaciji, u periodu od 1974. godine do danas sačuvano je više od 150 miliona života.”

Istovremeno, kako je istakla, veliki broj zemalja na globalnom i regionalnom nivou suočava se sa izazovom održavanja i unapređenja obuhvata vakcinacijom.

Prema podacima SZO, obuhvat prvom dozom vakcine protiv morbila, rubeole i zaušaka (MCV1) na globalnom nivou iznosi 84%, dok je u evropskom regionu 92%, a u regionu Afrike 71%, prema podacima koje je predstavila na javnoj raspravi.

Posebno je ukazala na činjenicu da ratni sukobi i humanitarne krize mogu ozbiljno ugroziti programe rutinske imunizacije, ali da izazovi postoje i u zemljama koje nisu pogođene konfliktima.

Kao primjer navela je Siriju, gdje je u samo godinu dana obuhvat MCV1 pao za 12 procentnih poena, ali je zahvaljujući kontinuiranim naporima, ulaganjima i ciljanim kampanjama tokom 2025. godine vakcinisano 2.1 mil djece I ocuvao obuhvat na 69%.

Istovremeno, Sudan je, uprkos konfliktu, zabilježio jedan od najvećih pojedinačnih porasta obuhvata vakcinacijom na globalnom nivou, pri čemu je obuhvat prvom dozom vakcine protiv morbila porastao za 22 procentna poena.

„Ovi primjeri pokazuju da obuhvat vakcinacijom nije nepromjenjiva kategorija. On se može smanjiti, ali se ciljanim ulaganjima, dobrim programima i kontinuiranim radom može i značajno unaprijediti.”

U nastavku obraćanja predstavnica SZO ukazala je i na pitanje prava na zdravlje.

Prema standardima na koje se SZO oslanja u svom radu, pravo na zdravlje podrazumijeva kako određene slobode pojedinca u odnosu na njegovo tijelo i zdravlje, tako i pravo na dostupnost zdravstvenih usluga.

Podsjetila je da UN Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava, u Opštem komentaru br. 14 o pravu na najviši dostupan standard zdravlja, među obavezama država navodi obezbjeđivanje imunizacije protiv glavnih zaraznih bolesti, kao i mjere za prevenciju i kontrolu epidemijskih i endemskih bolesti.

„Ova obaveza nije ispunjena samo time što su vakcine nabavljene i dostupne u zdravstvenim ustanovama. Potrebni su praktični, konkretni i efektivni koraci da bi vakcinacija zaista funkcionisala.”

To, kako je pojasnila, podrazumijeva kvalitetan sistem praćenja, identifikovanje djece koja kasne sa vakcinacijom, kontinuiranu nadoknadu propuštenih doza, dostupne zdravstvene usluge, dovoljno kapaciteta zdravstvenih radnika, kvalitetne podatke, komunikaciju i izgradnju povjerenja.

Kada obuhvat vakcinacijom opada, a epidemiološki rizik raste, prema njenim riječima, javnozdravstveni odgovor treba da bude preispitan,reklaibriran i pojačan odgovarajućim dopunskim mjerama.

Govoreći o pitanju obavezne vakcinacije, predstavnica SZO naglasila je da SZO nema opštu preporuku ni za obaveznu ni za dobrovoljnu rutinsku imunizaciju, već da zemlje suvereno oblikuju nacionalne politike u različitim epidemiološkim, društvenim i zdravstvenim kontekstima.

Podsjetila je da je SZO objavila etički okvir “COVID-19 I obavezna imunizacija”, koji razmatra okolnosti u kojima se obavezna vakcinacija može etički razmatrati. Okvir posebno ističe pitanja nužnosti i proporcionalnosti, dokaza o bezbjednosti i djelotvornosti vakcine, jednakosti pristupa, povjerenja i socijalne kohezije, kao i potrebu za praćenjem i periodičnim preispitivanjem mjere.

„Ključno pitanje nije samo da li postoje druge mjere. Pitanje je da li manje restriktivne mjere mogu ostvariti isti cilj u prihvatljivom vremenskom periodu i u konkretnom kontekstu”, kazala je.

Dodala je da etičko razmatranje takve mjere dobija na težini kada postoji rizik od ozbiljne štete po javno zdravlje, kada postoje čvrsti dokazi o bezbjednosti i djelotvornosti vakcine i kada je obezbijeđen jednak pristup vakcinaciji bez diskriminacije.

Istovremeno, naglasila je značaj mjera koje doprinose izgradnji povjerenja, očuvanju socijalne kohezije i transparentnoj komunikaciji sa građanima, kao i potrebu da svaka restriktivna mjera bude praćena i periodično preispitivana. Prema njenim riječima, etičke smjernice SZO ukazuju i na potrebu da se vodi računa da restriktivna mjera ne traje duže nego što je potrebno, kao i da, u slučaju nastanka štete povezane sa vakcinacijom, postoji operativan mehanizam za nadoknadu štete bez utvrđivanja krivice.

Na kraju obraćanja, predstavnica SZO naglasila je da odluka o ustavnopravnom pitanju pripada Ustavnom sudu, dok javnozdravstveni izazov ostaje nezavisno od ishoda konkretnog postupka.

„SZO nema dilemu da će Ustavni sud svoju odluku donijeti imajući u vidu najbolji interes djeteta. Ali jedna odluka, ma koliko bila važna, i jedna mjera – uključujući uvođenje obaveznosti – ne mogu same zatvoriti veliku prazninu u kolektivnom imunitetu u Crnoj Gori.”

Kako je zaključila, razmjeri izazova zahtijevaju sveobuhvatan paket mjera zasnovanih na dokazima, shodno preporukama SZO,uključujući kontinuirano jačanje rutinske imunizacije, identifikovanje djece koja nisu vakcinisana i razloga zbog kojih su propuštene doze, unapređenje dostupnosti i organizacije usluga, jačanje nadzora i kapaciteta za rano otkrivanje i odgovor na epidemije, kao i ulaganje u komunikaciju i povjerenje.

„Ne treba da biramo između zdravlja i obrazovanja. Govorimo o istom djetetu i o potrebi da zaštitimo njegova prava. Koju će odluku donijeti Ustavni sud pitanje je za Sud. Naš zajednički zadatak kao drustva jeste da nijedno dijete ne ostane nezaštićeno zbog toga što sistem nije uspio da dođe do njega.”