Istorija je, u svojoj suštini, priča. Priča o ljudima, njihovim sudbinama, stradanjima i nadama. A neke priče, ma koliko vremena prošlo, ostaju duboko urezane u kolektivno pamćenje naroda. Jedna od najtragičnijih je priča o Dolima pivskim. Sedmog juna 1943. godine, u svega nekoliko krvavih sati, u Dolima su pripadnici njemačke SS divizije “Princ Eugen” i ustaških jedinica ubili 522 stanovnika Pive. Među njima je bilo 109 djece. Treba da prođu decenije da se rode generacije, vjekovi da se izgrade porodična stabla, a rat sve to može da izbriše u jednom danu, u jednom rafalu.

Dimitrije Đikanović

Tog junskog dana četrdesetpetogodišnji Dimitrije Đikanović iz Rudinica izgubio je gotovo sve što je imao. Ubijeno mu je 14 najbližih srodnika. Petnaesta žrtva bilo je nerođeno dijete njegovog brata Mališe i snahe Mitre, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće.

Osam decenija kasnije, u Dolima je potpisnik ovih redova sreo Dimitrijevog unuka Đorđa, koji je za “Dan” ispričao priču o tragičnoj sudbini svojih predaka.

“Kako čovjek pri zdravoj pameti može da povjeruje da su takva monstruozna djela bila moguća? A ipak jesu. Istina je da je mom djedu tog dana ubijeno petnaest najbližih članova porodice, ako računamo i nerođeno bratovo dijete. Najmanje što sam mogao da uradim za mog djeda Dimitrija je da mom sinu dam njegovo ime – tiho priča”, Đorđe Đikanović.

Kažu da rat otkriva i najgore i najbolje lice čovjeka. U Dolima je te 1943. godine izgledalo da je zlo pobijedilo. Da je beznađe nadjačalo život. Ali, priča Dimitrija Đikanovića pokazuje da ni poslije najdublje provalije život ne prestaje da traži svoj put jer je on napravio most preko te provalije. Nakon što je izgubio gotovo cijelu porodicu, Dimitrije je pronašao snagu da nastavi da živi. Da ponovo podigne dom. Da ostavi potomstvo. Da svojom upornošću pobijedi namjeru zločinaca da zatru čitave porodice. I dok stoje nad dolinama u kojima su sahranjene stotine nevinih, njegovi unuci danas ne govore samo o smrti. Govore i o životu koji je, uprkos svemu, uspio da pobijedi.

Đorđe kaže da je priču o njegovom djedu Dimitriju najbolje opisao njegov brat od tetke, dr Goran Jovanović, takođe Dimitrijev unuk, čiji se tekst nalazi i u memorijalnom centru u Dolima.

“Na gubilište odvedeni su mu majka Stamena u sedamdesetoj godini, tridesetpetogodišnja žena Marija, rodom od Radovića, dvanaestogodišnji sin Obrad, sin Tadija, ćerka Saveta od sedam godina, četvorogodišnji Simeun i najmlađa Koviljka od samo dvije. Vojnicima su rekli da je Dimitrije ostao da pokupi neke stvari. U koloni se našao i tridesetpetogodišnji Dimitrijev brat Mališa sa bremenitom ženom u devetom mjesecu Mitrom i trogodišnjom ćerkom Radislavkom. Drugi brat Milun nije bio tu, otišao je tog jutra da bere drva. U zbjegu bjehu njegova žena Milenka sa tri sina, Radonjom, Milutinom i Isailom. Najmlađem je bilo tri godine”, napiso je dr Jovanović.

Doli su sazdane od mraka, krika, krvi, ali su, vremenom otvorene neke nove knjige. Preživio je Dimitrijev najstariji sin Miro, koji je tada bio kod tetke u Goliji, i trinaestogodišnja kćerka Julka.

“Dimitrije je tog kobnog dana iskoristio zgodan trenutak i uspio je nekako da se neopaženo izvuče iz gužve i skloni od neprijateljskih vojnika. Sa zebnjom u srcu se kasnije uspeo na jedno drvo na uzvišenju i iz daleka gledao kako se ispunjavaju vrtače u Dolima. Plotuni pušaka i mitraljeski rafali zaparali su nebo, lelek i vriska prolomiše se gorama, a Dimitrije je bespomoćan i prestravljen posmatrao kako mu stradaju najbliži”, piše dr Jovanović.

Nakon rata Dimitrije je ipak otvorio nove životne stranice. O tragičnom događaju sve je ispričao Đorđu i Goranu i ostaloj unučadi. U šestoj deceniji uspio je da obnovi porodicu.

“Dimitrije je sa Sofijom, od Glomazića, u drugom braku, izrodio sedmoro djece. Sedmo je bila moja majka”, naveo je dr Jovanović.

“Žao mi je što nijesam ostao i poginuo sa svojima”

“Đed Dimitrije bio je miran, staložen, jak, vrijedan i pošten čovjek. Samo on zna kako je podnosio svoj ogromni gubitak, a nije često govorio o tome. Kada se njegov najstariji sin Miro, zvani Bajo, ugledni profesor matematike u Nikšiću, ženio 1957. godine, gotovo na silu su Dimitrija ugurali u svadbarsko kolo, a suze su mu zalile lice. Nikada više niti je zaigrao, niti zapjevao. Nekoliko godina pred smrt, sjedao je na jednoj uzvisini iznad kolibe, gledao na Dola u daljini i tiho plakao. Pitaše ga žena: “Zašto plačeš, stari, šta ti je?” Tužno je odgovorio: “Žao mi je što nijesam ostao i poginuo sa svojima”, ističe dr Goran Jovanović.