Kako su kazali, umjesto da se socijalna i ekonomska prava u kontinuitetu i progresivno razvijaju u skladu s obavezama preuzetim međunarodnim aktima, u Crnoj Gori vlada pravna nesigurnost, stagnacija ili regresija u oblasti pristupa pravima i uslugama i opšta neizvjesnost.

“Zakon o jedinstvenom vještačenju invaliditeta donesen prošle godine predstavljao je dobru pravnu osnovu, ali i princip promjene ukupne paradigme pristupa prema osobama s invaliditetom. Međutim, prije njegove primjene i posvećenog pristupa, institucije su pokazale neodgovornost i nedovoljnu političku zrelost”, navode iz UMHCG.

Prema njihovim riječima, iako je Vlada bila u obavezi da još u prvoj radnoj sedmici januara (tačnije 5. januara kad je bio prvi radni dan), donese odluku o imenovanju v.d. direktora Zavoda za jedinstveno vještačenje invaliditeta, ta odluka nije donijeta ni nakon skoro dva mjeseca. Time se, kako upozoravaju, svjesno odlaže primjena Zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta čiji je početak planiran od 1. jula 2026.

“Izrada podzakonskih akata je stopirana, zvanične informacije izostaju, dok se u međuvremenu ograničavaju i uskraćuju prethodno garantovana prava, a rad socio-ljekarskih komisija u centrima za socijalni rad dodatno je usporen, zbog čega osobe s invaliditetom duže od pola godine čekaju na ostvarivanje osnovnih prava. Podsjećamo da je Pravilnik o bližim uslovima za ostvarivanje osnovnih materijalnih davanja iz socijalne i dječje zaštite i medicinskim indikacijama za ostvarivanje prava na materijalno obezbjeđenje, dodatka za njegu i pomoć, ličnu invalidninu i naknadu zarade za rad sa polovinom punog radnog vremena, u roku od svega mjesec dana, izmijenjen dva puta, što predstavlja presedan i neprihvatljivu praksu koja direktno narušava načela pravne sigurnosti, jednakosti pred zakonom i ravnopravnog tretmana korisnika/ca prava iz oblasti socijalne i dječje zaštite”, dodaju u saopštenju.

Podsjećaju da je donošenje novog Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti bilo planirano za treći kvartal 2025.

“Međutim, kašnjenje u usvajanju ovog sistemskog zakona dodatno produžava primjenu postojećih rješenja koja su u praksi prepoznata kao nedovoljna i često diskriminatorna, posebno u dijelu ostvarivanja prava na ličnu invalidninu, dodatka za njegu i pomoć, kao i usluge podrške. Izostanak novog zakonskog rješenja i njegovo odlaganje direktno utiče na kvalitet života osoba s invaliditetom i njihovu mogućnost za samostalan i dostojanstven život”, stoji u saopštenju.

Kako ocjenjuju, trenutno stanje u oblasti socijalne i dječje zaštite pokazuje niz strukturnih i sistemskih slabosti.

“Naročito kada je riječ o dostupnosti, razvijenosti i održivosti usluga namijenjenih osobama s invaliditetom, koje su u većini lokalnih zajednica nedovoljno razvijene i neprilagođene stvarnim potrebama korisnika. Dakle, nedostatak adekvatnih mjera i usluga podrške u oblasti socijalne i dječje zaštite uzrokovan je neadekvatnim pristupom invaliditeta od strane institucija, društva, a nerijetko i samih porodica. Predrasude, stereotipi i pogrešna percepcija da su osobe s invaliditetom nesposobne za samostalni život doprinose izostanku psihološke, pravne i edukativne podrške porodicama, dok su postojeće intervencije institucija sistema uglavnom svedene na osnovna materijalna davanja, bez sveobuhvatnog pristupa”, ocjenjuju iz UMHCG.

Osobe s invaliditetom i njihove porodice, kako upozoravaju, često djeluju u uslovima sistema koji je fragmentisan, u kojem je podrška teško dostupna i nedovoljno prilagođena njihovoj svakodnevici.

“Jedan od dominantnih izazova s kojima se roditelji susrijeću su neefikasna komunikacija s institucijama sistema, neažurnost, nedostatak jasnih informacija i prebacivanje odgovornosti između institucija, što direktno utiče na kvalitet njihovog života i stepen socijalne inkluzije. Usluge podrške za život u zajednici, uključujući personalnu asistenciju, stanovanje uz podršku i druge oblike individualizovane podrške, nijesu adekvatno razvijene niti sistemski podržane, zbog čega veliki broj osoba s invaliditetom ostaje u institucijama ili u drugim restriktivnim okruženjima, bez stvarnih mogućnosti za učešće u zajednici. Sistem socijalne i dječje zaštite ostaje neujednačen, reaktivan i nedovoljno odgovoran prema stvarnim potrebama korisnika/ca, posebno osoba s invaliditetom, dok nedostatak preciznog mapiranja socijalnih potreba onemogućava strateško planiranje i ravnomjernu teritorijalnu pokrivenost usluga”, dodali su.

Kako navode, podaci iz oblasti zapošljavanja i dalje pokazuju spor napredak, izostanak sistemske podrške i pune posvećenosti rješavanju pitanja dugoročne nezaposlenosti, osiguranja redovnosti zarada i stabilnih prihoda trenutno zaposlenih i sprečavanja gubitka posla usljed neažurnosti institucija.

“UMHCG ističe da je neophodno hitno obezbijediti funkcionalan i održiv sistem, ne narušavati princip pravne sigurnosti, osigurati efikasan pristup pravdi, te sistemski raditi na deinstitucionalizaciji kroz zapošljavanje i usluge socijalne i dječje zaštite, kao i usluge u zajednici i jačanje profesionalnih i stručnih kapaciteta i kompetencija u sektoru socijalne politike.

Svjetski dan socijalne pravde podsjeća da socijalna pravda nije deklarativna vrijednost, već konkretna obaveza države da obezbijedi jednakost, dostupnost usluga i dostojanstven život za sve, uključujući posebno one dodatno izložene diskriminaciji, izopštavanju i isključivanju, kao što su osobe s invaliditetom i njihove porodice”, zaključuje se u saopštenju.