Kako su naveli, podnosilac ustavne žalbe saznao je da ima kćerku tek kada je ona imala 17 godina, nakon čega je majka djeteta protiv njega pokrenula postupak radi naknade dijela troškova koje je prethodnih godina sama snosila za njeno izdržavanje.

Vrhovni sud, kako ističu, odbacio je reviziju podnosioca kao nedozvoljenu, smatrajući da se radi o obligaciono-pravnom, odnosno imovinskom sporu u kojem vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi zakonom propisani vrijednosni cenzus za izjavljivanje revizije od 20 hiljada eura.

Iz Ustavnog suda naglašavaju da nije prihvaćeno takvo pravno stanovište.

“Ustavni sud je ocijenio da zahtjev za naknadu troškova izdržavanja djeteta svoju pravnu osnovu neposredno crpi iz zakonske obaveze roditelja da izdržavaju svoju djecu, uređene Porodičnim zakonom, zbog čega je Vrhovni sud bio dužan da ispita da li se radi o porodičnopravnom sporu u kojem je revizija dozvoljena bez obzira na vrijednost spora. Ustavni sud je podsjetio na svoju ustaljenu praksu prema kojoj pretjerani formalizam postoji kada je odluka rezultat mehaničke primjene zakona, bez sagledavanja konkretnog pravnog konteksta i prirode spora kao jedinstvene cjeline. Sa aspekta zaštite ustavnih prava i osnovnih vrijednosti ustavnog poretka, takva primjena prava nije ustavnopravno prihvatljiva”, dodaje se u saopštenju.

Ustavni sud je ukazao da je prvostepeni sud tokom cijelog postupka spor tretirao kao porodičnopravni i odlučivao isključivo primjenom odredaba Porodičnog zakona, zbog čega je podnosilac mogao opravdano očekivati da će se isti pravni režim primjenjivati tokom cijelog postupka.

“Vrhovni sud, međutim, nije dao jasne, dovoljne i ustavnopravno prihvatljive razloge zbog kojih je zahtjev za naknadu troškova izdržavanja djeteta kvalifikovao kao obligaciono-pravni spor, niti je ispitao da li priroda tog zahtjeva, koji neposredno proizlazi iz zakonske obaveze roditelja prema djetetu, zahtijeva primjenu posebnog režima dozvoljenosti revizije propisanog Porodičnim zakonom”, navodi se.

Podsjećajući na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je naglasio da pravila kojima se uređuje pristup sudu moraju biti predvidljiva za učesnike u postupku, te da njihova primjena ne smije dovesti do pretjeranog formalizma kojim se narušava sama suština prava na pristup sudu.

“Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud, primjenjujući vrijednosni cenzus bez sagledavanja specifičnog pravnog konteksta i prirode spora, postupio pretjerano formalistički. Takva primjena procesnih pravila nije bila srazmjerna legitimnom cilju kojem služe, čime je podnosiocu povrijeđeno pravo na pristup sudu kao sastavni dio prava na pravično suđenje, zajemčeno Ustavom Crne Gore i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava”, zaključuje se u saopštenju.