Kako su naveli, podnositeljka ustavne žalbe rođena je krajem sedamdesetih godina u Opštoj bolnici Kotor i više od tri decenije živjela je u uvjerenju da su osobe koje su je odgajile njeni biološki roditelji. Porodica je sve vrijeme funkcionisala kao porodična zajednica, bez saznanja da je nakon njenog rođenja došlo do zamjene bebe u porodilištu.

Iz Ustavnog suda su kazali da su se sumnje kod podnositeljke pojavile tek kada je i sama dobila djecu.

“Posmatrajući njih i fizičke razlike u odnosu na porodicu u kojoj je odrasla, počela je da preispituje svoje biološko porijeklo i, nakon konsultacije sa ljekarom, insistirala na DNK analizi. Članovi porodice u početku nijesu vjerovali da bi njene sumnje mogle biti osnovane, a na analizu su pristali prije svega kako bi je razuvjerili. Prema njihovim iskazima pred redovnim sudovima, niko nije sumnjao u ishod testa”, stoji u saopštenju.

DNK analizom urađenom 2014. godine u Švajcarskoj podnositeljka je, kako je istaknuto, sa 36 godina, saznala da osobe koje je cijelog života smatrala svojim roditeljima nijesu njeni biološki roditelji, kao ni da žena sa kojom je odrasla kao sa sestrom nije njena biološka sestra. Rezultat je, navode iz Ustavnog suda, kasnije potvrđen dodatnim DNK vještačenjem, kojim je mogućnost biološkog roditeljstva isključena.

“Saznanje je ostavilo teške posljedice na cijelu porodicu. Podnositeljka je pred redovnim sudom opisala da za nju život postoji „prije i poslije tog saznanja”, dok je njen otac naveo da porodica nije ni sumnjala u ishod DNK analize i da je rezultat za sve predstavljao šok. Žena koja je 36 godina vjerovala da je biološka majka podnositeljke od decembra 2018. godine nalazi se na psihijatrijskom liječenju. Sudski vještaci utvrdili su psihičke posljedice i dugotrajne duševne bolove kod članova porodice”, stoji u saopštenju.

Država nije preuzela aktivnu ulogu u rasvjetljavanju slučaja

Ustavni sud je predmet razmatrao sa aspekta pozitivnih obaveza države da obezbijedi djelotvornu zaštitu prava na privatni i porodični život. Član 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima, kako ukazuju, ne podrazumijeva samo obavezu države da se uzdrži od proizvoljnog miješanja u privatni i porodični život, već i da preduzme odgovarajuće mjere kako bi ta prava bila stvarno i djelotvorno zaštićena.

“Umjesto da Bolnica i Država aktivno pristupe rasvjetljavanju ozbiljnih i za cjelokupno društvo zabrinjavajućih navoda o zamjeni beba i pomognu u utvrđivanju istine, cjelokupan teret dokazivanja, finansiranja visokoakreditovanih DNK analiza u inostranstvu i vođenja dugogodišnjih sudskih postupaka prebačen je na podnosioce ustavne žalbe”, stoji u saopštenju.

Po ocjeni Ustavnog suda, takav odnos nadležnih organa i sudova predstavlja povredu procesnog aspekta prava na privatni i porodični život iz člana 8 Evropske konvencije od strane obje tužene – Države Crne Gore i Bolnice.

“Sud je ukazao da su podnosioci, nakon što su sami morali da utvrđuju istinu o događaju koji je trajno promijenio njihove živote, bili izloženi i sekundarnoj viktimizaciji, umjesto da im bude obezbijeđen djelotvoran institucionalni odgovor i pravična i razmjerna satisfakcija za doživotno narušavanje psihičkog integriteta i porodičnog života”, dodaje se.

Predmet, stoga, kako navode, ne predstavlja samo pitanje propusta bolnice koji je doveo do zamjene bebe, već i pitanje odgovora države nakon otkrivanja tog propusta i ispunjavanja njenih pozitivnih i procesnih obaveza prema osobama čiji su identitet i porodični život tako ozbiljno narušeni.

“Posebno zabrinjava pasivan odnos nadležnih državnih organa i tužene bolnice, koji direktno dovodi u pitanje hoće li podnosioci ikada saznati istinu o svom biološkom porijeklu i sudbini svog djeteta, odnosno roditelja”, navodi se u odluci Ustavnog suda.

Navodi o „komercijalizaciji” naknade ustavnopravno neprihvatljivi

Iz Ustavnog suda osvrnuli su se i na postupke koji su se vodili pred nekoliko sudova.

“Osnovni sud u Herceg Novom dosudio je podnositeljki ustavne žalbe 100.000 eura, a njenom ocu i sestri po 50.000 eura naknade nematerijalne štete. Viši sud u Bijelom Polju potom je preinačio presudu i naknadu smanjio na 40.000 eura za podnositeljku i po 15.000 eura za njenog oca i sestru, dok je Vrhovni sud odbio njihove revizije i potvrdio takvu odluku. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da naknada nematerijalne štete „nije u funkciji komercijalizacije”, već da predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove”, kazali su iz te pravosudne institucije.

Ustavni sud je ocijenio da su navodi o komercijalizaciji punog iznosa tražene naknade ustavnopravno neprihvatljivi, imajući u vidu prirodu i težinu povrede prava podnosilaca i posljedice koje je zamjena bebe proizvela na njihov privatni i porodični život.

“Ustavni sud je ukazao da se prilikom odmjeravanja naknade u ovakvom slučaju moraju uzeti u obzir specifične okolnosti koje ga bitno razlikuju od uobičajenih slučajeva naknade nematerijalne štete. Kao najvažnije kriterijume Sud je izdvojio vrijeme bez zajedničkog života sa biološkom porodicom, period koji je protekao od zamjene bebe do saznanja istine o biološkom porijeklu, samo saznanje da je osoba decenijama živjela ne znajući svoj stvarni biološki identitet, kao i posljedice koje je takav događaj proizveo u njenom životu”, kaže se u saopštenju.

Ustavni sud je naglasio da se moralna šteta nastala takvim događajem projektuje na najintimniju sferu osobe i zadire u prava kao što su pravo na slobodan razvoj ličnosti, pravo na porodični život i pravo na sopstveni identitet.

“Saznanje o tome ko su biološki roditelji nije samo pitanje puke radoznalosti, već fundamentalni element lične istorije, psihološkog integriteta i samorazumijevanja pojedinca”, navodi se u odluci Ustavnog suda.

Činjenica da je podnositeljka istinu o svom biološkom porijeklu saznala tek kao odrasla osoba, kako ocjenjuju, ne umanjuje značaj tog prava.

“Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud je ukazao da pravo na saznanje biološkog porijekla traje tokom cijelog života i ne prestaje protekom vremena. Ustavni sud je posebno cijenio činjenicu da su podnosiocima već dosuđene novčane naknade, ali je ocijenio da samo dosuđivanje naknade nije dovoljno ukoliko težina povrede nije adekvatno prepoznata i ukoliko sudovi nijesu dali odgovarajuće i dovoljne razloge da dosuđena naknada odgovara konkretnim okolnostima slučaja”, dodaje se.

U tom kontekstu, Ustavni sud ukazao je i na praksu evropskih sudova.

“Visoki sud pravde u La Riohi (Španija) je presudom od 19. decembra 2025. godine, u slučaju greške u funkcionisanju javne zdravstvene službe koja je dovela do zamjene beba u bolnici, obavezao tužene na naknadu od 975.000 eura”, ukazali su.

Navođenjem tog slučaja Ustavni sud nije odredio iznos naknade koji treba dosuditi podnosiocima, već je ukazao na težinu povrede koja nastaje kada je osoba zbog propusta zdravstvenog sistema lišena mogućnosti da živi sa svojom biološkom porodicom i decenijama ne zna istinu o sopstvenom porijeklu.

“Ustavni sud je, stoga, ocijenio da redovni sudovi nijesu na adekvatan način prepoznali ustavnopravnu dimenziju konkretnog slučaja, niti su činjenice sagledali u kontekstu prava podnosilaca na identitet, dostojanstvo i život sa svojom biološkom porodicom. Ustavni sud je utvrdio da način na koji su redovni sudovi postupili nije ispunio pozitivne i procesne obaveze države koje proizlaze iz prava na privatni i porodični život i da podnosiocima nije pružena djelotvorna zaštita u skladu sa članom 40 Ustava Crne Gore i članom 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Iz tih razloga, Ustavni sud ukinuo je presudu Vrhovnog suda Crne Gore i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, uz obavezu da u novom postupku slučaj razmotri u skladu sa ustavnim i konvencijskim standardima zaštite prava na privatni i porodični život”, zaključuje se u saopštenju.