Predmet je, kako se navodi, vraćen Upravnom sudu Crne Gore na ponovni postupak i odlučivanje.

“Postupak je pokrenut po tužbi sada pokojnog V. J. protiv rješenja Ministarstva zdravlja Crne Gore iz 2023. godine, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Fonda za zdravstveno osiguranje iz iste godine. Tim rješenjem Fond je odbio zahtjev za refundaciju troškova operativnog liječenja obavljenog u Srbiji, iako su troškovi liječenja u potpunosti plaćeni. Nakon smrti tužioca, njegovi nasljednici su podnijeli zahtjev za ispitivanje sudske odluke, ukazujući na povredu pravila postupka u upravnom sporu i povredu materijalnog prava”, pojašnjeno je.

Upravni sud je, kako se dodaje, međutim, obustavio postupak pozivajući se na odredbu člana 216 Zakona o parničnom postupku, zauzimajući stav da se radi o ličnom pravu iz obaveznog zdravstvenog osiguranja koje ne prelazi na nasljednike.

“Vrhovni sud je takav stav ocijenio pogrešnim i pravno neodrživim i zaključio da se u ovakvim slučajevima postupak ne obustavlja, već nastavlja sa nasljednicima. U obrazloženju presude Sud je istakao da je pravo na refundaciju troškova liječenja imovinsko pravo koje ima svoj novčani ekvivalent i kao takvo je nasledivo imovinsko pravo u skladu sa Ustavom Crne Gore i Zakonom o nasljeđivanju. Sud je naglasio da se u ovom slučaju ne radi o pravu iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, koje je po svojoj prirodi neprenosivo, već o pravu na novčanu naknadu za već nastale i plaćene troškove liječenja”, ističe se.

Posebno je ukazano da odredba člana 3 Zakona o zdravstvenom osiguranju, kojom je propisano da se prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ne mogu nasljeđivati, ne može biti osnov za obustavu postupka, jer se ta zabrana odnosi isključivo na prava na zdravstvenu zaštitu, a ne na dospjele novčane naknade.

“Vrhovni sud je, pozivajući se na Ustav i domaće zakonodavstvo zauzeo stav da je pravo na refundaciju „dospjelo“ u trenutku kada je liječenje obavljeno i plaćeno, jer su tada ispunjeni uslovi za podnošenje zahtjeva za refundaciju. Sud je ukazao da pravo na refundaciju troškova liječenja, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, predstavlja „legitimno očekivanje“ i da je, u smislu Evropske konvencije o ljudskim pravima, zaštićeno članom 1 Protokola broj 1 (pravo na mirno uživanje imovine)”, jasni su oni.

Kako dalje piše u saopštenju, Vrhovni sud je utvrdio da je Upravni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i dao nerazumljive razloge za obustavu postupka, čime je počinjena bitna povreda pravila postupka u upravnom sporu. Zbog toga je rješenje Upravnog suda ukinuto.

“U presudi Vrhovni sud podsjeća da njegova funkcija nije puko reprodukovanje ranije zauzetih stavova, već obezbjeđivanje zakonite, pravilne i predvidive primjene prava, uz puno uvažavanje ustavnih i konvencijskih standarda. U tom okviru Vrhovni sud ne samo da ima pravo, već i dužnost, da odstupi od ranijih odluka kada ocijeni da bi njihovo dalje održavanje moglo predstavljati povredu prava i sloboda ili pogrešan pravni put za nižestepeni sud”, naglašeno je.

U ponovnom postupku, kako se zaključuje, Upravni sud je dužan da otkloni ukazane povrede, pravilno primijeni materijalno pravo i donese novu, zakonitu odluku o osnovanosti tužbe i pravu nasljednika na refundaciju troškova liječenja.