“Dok se institucije nadmudruju oko toga „ko je nadležan“ i „gdje se incident desio“, djeca trpe posljedice koje ih mogu obilježiti za cijeli život. To više nije samo problem pojedinih porodica ili škola – to je ogledalo cijelog društva. Nasilje nije samo udarac, već i vrijeđanje, prijetnja, ismijavanje, isključivanje iz društva, ucjenjivanje, oduzimanje stvari, digitalno zlostavljanje ili seksualno uznemiravanje – mora nam biti jasno da ono što se u cjelokupnom društvu piše i tretira kao nasilje i vršnjačko nasilje nije dovoljno. Većinu oblika nasilja mi čak ni ne prepoznajemo i ne tretiramo ozbiljno kao nasilje, a upravo u toj normalizaciji leži korijen problema”, navodi Žugić.

Naglašava da se još jednom pokazalo da možda od početka postavljamo pogrešno pitanje.

“Kada pitamo „šta je vršnjačko nasilje, a šta je samo nasilje“, već relativizujemo problem. Nasilje je uvijek nasilje – i svako narušava samopoštovanje i integritet djeteta”, navodi Žugić.

Dodaje da je nprihvatljivo da škole odgovornost ograničavaju na svoje dvorište, kao što je neprihvatljivo i prebacivanje tereta samo na roditelje.

“Ako je roditelj i sam odrastao u nasilju, teško je očekivati da će bez podrške moći prepoznati i zaustaviti isti obrazac kod svoje djece. Zbog toga je potrebna zajednička akcija. Nasilje ne poznaje zidove kuće, škole, autobuskog stajališta ili izgovor „nisu moja djeca, nije moja briga“. I iskustva starijih – „i nas su tukli pa smo ispali u redu“ – samo pokazuju koliko duboko nasilje oblikuje generacije, a ne da ga treba normalizovati”, dodaje Žugić i poručuje da rješenja postoje.

“Razvijanje empatije i socijalnih vještina u školama, obavezne terapije i grupni rad sa djecom i roditeljima, kao i umrežavanje svih institucija koje rade sa djecom u zajedničkom cilju”, kazala je Žugić.

Žugić pozivanadležne da shvate da je ovo najvažniji izazov sa kojim se država danas suočava.

“Ako ne zaustavimo spiralu nasilja, odgajićemo generacije mladih bez empatije, bez osjećaja za pravdu i bez sposobnosti da izgrade zdravo društvo”, kazala je Žugić.

Upozprava da moramo ukazati na još jednu jako važnu stvar, a to je apatija koja sve više nadvladava društvo po pitanju svih važnih tema, pa i ove.

“U društvima gdje javnost stvara pritisak, institucije reaguju i mijenjaju stvari. Kod nas, međutim, apatija je zamijenila pritisak, a nasilje smo kao generacije normalizovali i prihvatili kao „prirodno stanje“. Ali nije sve samo na institucijama, niti samo na roditeljima pojedinačno – odgovornost je na svima nama. Naša djeca su naš problem, svako dijete je odgovornost svake odrasle osobe. Tek kada prestanemo da nasilje smatramo normalnim dijelom odrastanja, moći ćemo da ga zaustavimo”, zaključila je Žugić.