„EU je izabrala drugačiji put, a sve to govori da će u Evropi biti manjka struje u nekom periodu, vjerovatno. Evropa je gasifikovana, gas se koristi za grijanje, ali i za industriju, pa je zato velika potrošnja gasa. Problem snabdijevanja gasom doveo je do smanjenja industrijske aktivnosti, kao u slučaju kompanije BASF, koja je srce njemačke industrije i koja je smanjila obim proizvodnje za oko 40 odsto. BASF je najveći petro-hemijski kompleks na svijetu“, istakao je Zdravković.

Na prvi pogled djeluje da rat na Bliskom istoku, u koji je uključen Iran, podjednako pogađa i tržišta nafte i prirodnog gasa. Napadi, projektili i problemi u pomorskom saobraćaju poremetili su protok kroz Ormuski moreuz, koji je ključna tačka za oko petine svjetskih isporuka energenata.

Ipak, iza te prividne ravnoteže krije se velika razlika – tržište gasa je mnogo osjetljivije i manje fleksibilno od naftnog.

Jedan od glavnih problema je infrastruktura. Postrojenja za tečni prirodni gas su izuzetno složena i skupa za izgradnju i popravku. Dok se proizvodnja i transport nafte često mogu relativno brzo obnoviti, oštećeni gasni terminali mogu biti van funkcije godinama, što produžava poremećaje u snabdijevanju.

„Italija, Holandija, Belgija i Velika Britanija direktno zavise od uvoza energenata iz Persijskog zaliva, ali sada i Japan, Indija i Južna Koreja, koje su ogromne privrede, traže alternativu u Rusiji i Australiji. Uništeno je najveće gasno polje na svijetu u Iranu, uništena je katarska gasna infrastruktura, tako da nas očekuje dug period nestašice gasa“, objasnio je Zdravković.

Prema njegovim riječima, dodatni izazov je skladištenje. Nafta se može relativno lako čuvati u rezervoarima ili tankerima, što pomaže da se ublaže šokovi na tržištu. Gas, s druge strane, mora da se kompresuje ili hladi da bi se skladištio, a zatim da se ponovo prebaci u gasno agregatno stanje, što je znatno skuplje i ograničeno na određene kapacitete. Zbog toga su nestašice gasa teže za nadoknadu i imaju dugotrajniji efekat.

Istovremeno, ističe, Rusija je svoje izvozne kapacitete gasa okrenula ka istoku. Sada kada su gas iz zapadnog Sibira, koji je trebalo da snabdijeva Evropu putem gasovoda „Sjeverni tok 1 i 2“, Rusi preusmjerili prema Kini, potpisujući sporazum o izgradnji gasovoda „Snaga Sibira 2“, to znači da taj gas više neće ići u Evropu, bez obzira na to kakva će biti buduća evropska politika.

Moskva je potpisala pravno obavezujući sporazum sa Kinom, što znači da EU ostaje bez 55 milijardi kubnih metara gasa godišnje, naglasio je Zdravković.

„Ne postoji zamjena za ruski gas, makar ne postoji po toj cijeni. Cijene uvoznog tečnog prirodnog gasa iz SAD su 2,4 puta više, zbog postupka skladištenja i transporta. Druga stvar je da li gasa uopšte ima. Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen je najavila da će EU graditi nuklearke, ali za to je potrebno vrijeme“, ocijenio je Zdravković.

Prema najnovijoj analizi banke Rabobank, evropsko tržište prirodnog gasa ulazi u potpuno novu fazu, jer su poremećaji u snabdijevanju tečnim prirodnim gasom naglo okončali višegodišnji period viška ponude. To znači da se mijenja čitava struktura tržišta, uključujući način formiranja cijena, energetsku bezbjednost i konkurentnost industrije širom Evrope.

Ključna promjena vidi se na referentnom evropskom gasnom čvorištu TTF u Holandiji, koje sada više ne odražava višak gasa kao ranije, već stalnu zategnutost ponude. Umjesto stabilnosti, tržište karakterišu veći pritisci i neizvjesnost. Skladišta se pune sporije nego ranije, razlika između zimskih i ljetnjih cijena raste, dnevne oscilacije cijena su sve izraženije, a u pojedinim djelovima Evrope gas je skuplji nego na referentnom TTF tržištu. U utorak je cijena na čvorištu bila oko 550 eura za 1.000 kubnih metara gasa.

Svi ovi događaji zajedno stvorili su pritisak koji tržište više nije moglo da apsorbuje, pa je višak ponude nestao brže nego što se očekivalo. Zbog toga sada dominira briga za sigurnost snabdijevanja, a ne više samo cijena.