Odgovor se krije u tome što prosječna plata nije isto što i plata “tipične osobe”.

Šta zapravo znači prosječna plata?

Prosječna plata dobija se tako što se saberu sve plate i podijele brojem zaposlenih.

Na prvi pogled, to djeluje potpuno logično.

Međutim, problem nastaje kada mali broj veoma visokih plata podigne prosjek za sve ostale.

Na primjer, zamislite grupu od 100 zaposlenih:

40 ljudi prima 600 eura
40 ljudi prima 800 eura
20 ljudi prima 3.000 eura

Prosjek ove grupe iznosi 860 eura. Ali čak 80 od 100 radnika prima manje od tog prosjeka. Prosjek je matematički tačan — ali ne opisuje stvarnost većine.

To znači da prosjek može rasti čak i kada veliki dio građana ne osjeti značajno poboljšanje svog standarda.

Upravo zato razvijene zemlje i međunarodne institucije sve manje koriste samo prosjek kao glavni pokazatelj životnog standarda.

Pokazatelj koji bolje opisuje stvarni život: medijan

Evropska unija, OECD i Svjetska banka sve više koriste medijan dohotka. Medijan pokazuje dohodak “tipične osobe” — polovina stanovništva ima više, polovina manje. Za razliku od prosjeka, medijan nije pod snažnim uticajem veoma visokih plata, pa mnogo bolje pokazuje kako većina građana zaista živi.

Sada pogledajmo konkretan crnogorski primjer.

Zvanična prosječna neto plata u Crnoj Gori krajem 2023. godine iznosila je 814 eur. Međutim, prema podacima Eurostata, medijalni ekvivalentni neto dohodak u Crnoj Gori iznosio je oko 5.611 eura godišnje za 2023. godinu — što je oko 468 eura mjesečno.

Važna napomena: ova dva broja nisu direktno uporediva jer mjere različite stvari. Zvanična plata mjeri zaradu po zaposlenom, dok Eurostatov medijan mjeri ukupne prihode domaćinstva prilagođene veličini porodice — i uključuje penzionere, nezaposlene i sve ostale građane, ne samo zaposlene. Najnoviji dostupni podaci Eurostata za medijalni dohodak u Crnoj Gori odnose se na 2023. godinu, s obzirom na to da Crna Gora kao zemlja kandidat nije obuhvaćena redovnim godišnjim EU-SILC istraživanjem.

Ipak, upravo ta razlika govori nešto važno: kada u sliku uključimo cijelo stanovništvo, a ne samo zaposlene, “tipičan” crnogorski građanin raspolaže sa znatno manje od 814 eura.

I upravo tu nastaje jaz između zvaničnih saopštenja i svakodnevnog iskustva.

Zašto se ljudi često ne prepoznaju u “prosječnoj plati”?

Kada političari govore o prosječnoj plati, građani prirodno pokušavaju da taj broj povežu sa sopstvenim životom. Ali veliki broj ljudi ima manje od prosjeka, radi u sektorima sa nižim primanjima ili troši veliki dio prihoda na osnovne životne troškove.

Zbog toga rast prosječne plate ne znači automatski i jednak rast životnog standarda za većinu stanovništva. Posebno je važno razumjeti da dvije države mogu imati slične nominalne plate, ali potpuno različitu kupovnu moć.

Šta je PPS i zašto je važan?

Eurostat koristi još jedan važan pokazatelj — PPS (Purchasing Power Standard), odnosno standard kupovne moći. On pokušava odgovoriti na jednostavno pitanje: koliko se za određeni iznos novca zaista može kupiti u različitim državama?

Na primjer, 1.000 eura nema istu vrijednost u Luksemburgu, Njemačkoj i Crnoj Gori. Cijene stanovanja, hrane i usluga nijesu iste.

Prema podacima Eurostata za 2023. godinu, medijalni ekvivalentni dohodak u EU iznosio je 19.903 PPS po stanovniku. Crna Gora, sa 9.167 PPS, dostiže oko 46 odsto tog prosjeka. Da stvar bude jasnija — Crna Gora se i dalje nalazi ispod čak i najnižih vrijednosti zabilježenih među zemljama članicama EU: Bugarske (11.155 PPS), Slovačke (10.670 PPS) i Rumunije (11.084 PPS).

Drugim riječima, tipičan crnogorski građanin raspolaže sa manje dohotka od tipičnog građanina čak i najsiromašnijih zemalja Evropske unije — kada se uzmu u obzir razlike u cijenama između država.

To pokazuje da nominalni rast plata ne govori cijelu priču.

Inflacija: zašto rast plate ne znači uvijek i bolji život?

Zamislite da zarađujete 700 eura i da vam ta suma pokriva sve osnovne troškove — hranu, kiriju, račune. Naredne godine poslodavac vam povisi platu na 770 eura, što je rast od 10 odsto. Na prvi pogled, dobra vijest.

Ali u isto vrijeme, hrana je poskupjela, kirije su porasle, struja i gorivo su skuplji. Ukupno, ono što ste prošle godine kupovali za 700, sada košta 784 eura. Cijene su porasle 12 odsto.

Vaša plata je veća — ali kupujete manje nego ranije.

Upravo to ekonomisti nazivaju realnom platom: nije važno koliko eura imate na računu, već koliko se za taj novac može kupiti. Kada cijene rastu brže od plate, realna plata pada — čak i kada nominalna raste.

Crna Gora je to iskusila konkretno: u periodu 2022–2023. inflacija je u pojedinim mjesecima premašivala 10 odsto, dok rast plata u velikom broju sektora nije pratio taj tempo. Rezultat je bio realni pad kupovne moći za mnoge zaposlene, uprkos nominalnom rastu plata.

Upravo zato ekonomisti uvijek posmatraju kombinaciju pokazatelja: prosječnu platu, medijan, inflaciju, raspodjelu prihoda i kupovnu moć. Tek zajedno daju realnu sliku ekonomskog života građana.

Zašto je ovo važno?

Brojevi sami po sebi nijesu problem. Problem nastaje kada se koristi samo jedan broj — i kada taj jedan broj postane jedina mjera napretka.

Prosječna plata jeste važan ekonomski pokazatelj. Ali ona ne pokazuje automatski kako živi većina stanovništva. Zato razvijene zemlje i međunarodne institucije sve više koriste medijan, raspodjelu dohotka i pokazatelje kupovne moći.

Možda je sljedeći korak i za crnogorske institucije i medije da uz prosječnu platu redovno objavljuju i medijan — kao što to rade u mnogim razvijenim evropskim zemljama. Jedan broj ne može nositi toliku težinu. A građani zaslužuju da razumiju šta statistika zaista govori o njihovom životu.

Autor: dr sci Ana Radulović, diplomirani matematičar