,,Ljudi koji su radili u Radoje Dakić, nije bilo ni bogatih, niti siromašnih, to je bilo zlatno doba. Mi smo proizvodili 700 mašina godišnje, za vreme Marka Lekovića, Petar Sinanović, Božo Mijanović, to su ljudi koji moramo pomenuti, jer su dali puno zaleta Radoje Dakiću. Urađena je deindustrilizacija, sad isto to se dešava Evropi“, kazao je za RTV Podgorica bivši radnik tog preduzeća Milan Vukčević.
Fabrika je prestala da radi 2006-e, a za bivše radnike, međutim, priča o „Radoju Dakiću“ time nije završena. Godinama ukazuju na, kako kažu, neriješena pitanja i svoja potraživanja.
,,Tamo se neko obogatio, e sad neka plate. A ovo moraju iz budžeta dati. Mi smo tražili da iz budžeta uđe to jer država je većinski vlasnik. Oni moraju to da daju, ali čekaju da pođu pa da neko drugi neka daje i brine o tome. To je bruka za Crnu Goru“ , ističe Vukčević.
A nekadašnji radnici posebno ističu obim proizvodnje i rezultate koje je fabrika ostvarivala. U najboljim godinama, iz njenih pogona izlazile su stotine mašina godišnje, a proizvodi su bili namijenjeni i inostranom tržištu.
,,Imali smo zaista veliki program. To su bile hale, samo je falila pista i mogli su avioni da se montiraju“, navodi bivši radnik Milutin Dragaš.
Za generacije koje su u „Radoju Dakiću“ provele radni vijek, fabrika nije bila samo mjesto proizvodnje, već i prostor u kojem su se sticala znanja, gradile karijere i stvarale veze među ljudima.
,,Radoje Dakić je bio škola dobrih međuljudskih odnosa, škola kadrova, škola napretka. Svake godine od 1946. d dok nije naišao cunami nacionalizma i nacional šovinizma koji je obrijao ne samo Radoje Dakića, nego Jugoslaviju, najljepšu državu u svijetu. Mi kao radnici nijesmo znali ni ko je koje vjere, ni ko je koje nacije. E to je bio Radoje Dakić“, naglašava bivši radnik Milentije Đurović.
Danas, osam decenija nakon osnivanja, od fabrike su ostala sjećanja radnika i jedna mašina. Za njih, dovoljno da podsjeti na vrijeme kada je „Radoje Dakić“ bio simbol rada, razvoja i industrijske snage Podgorice i Crne Gore.
