Svako ko je ikada pokušao da pronađe parking u nekom velegradu, zna da to može da potraje čitavu vječnost. Stanovnici „grada automobila“, američkog Los Anđelesa, godišnje izgube više od 80 sati samo na traženje slobodnog mjesta. Nije bolje ni u relativno uskim ulicama gradova Evrope, piše Dojče vele.

Jedno mjesto za parkiranje nije naročito veliko, ali vozila ima mnoštvo i to onda oblikuje čitave urbane pejzaže. Većina američkih gradova namjenjuje parking mjestima bar četvrtinu dostupnog građevinskog zemljišta, a neki još i više.

Takvo korišćenje prostora ne određuje samo izgled grada. Ono znači i da su velike površine prekrivene asfaltom koji ljeti zrači toplotu i život u gradovima čini neizdrživim. Povrh toga, povećava se i opasnost od poplava, jer asfalt onemogućava prodiranje vode od kiša u tlo.

Zbog toga se u mnogim gradovima pitaju koliko su im važna parking mjesta i šta to znači za kretanje ljudi.

Beč uvodi drastične promjene

Glavni grad Austrije, ionako poznat po gužvama na ulicama i frustraciji u potrazi za parkingom, odlučio je da krene potpuno drugim putem. Umjesto izgradnje novih površina za parkiranje, Beč ih sve više uklanja.

Cilj je razbiti betonske površine ne samo kako bi grad ljeti bio svježiji, nego i da bi se stanovnici podstakli da koriste druge oblike prevoza.

Grad sprovodi više od 350 projekata pretvaranja asfalta u zelene i javne površine. Uklanja se mnogo parking mjesta, pa čak i na centralnom trgu, Nojer Marktu. Ta istorijska lokacija, koja se nalazi uz neke od najpoznatijih turističkih atrakcija, nekada je bila prepuna parkiranih automobila. Danas je taj trg isključivo pješačka zona, sa drvećem i klupama za stanovnike Beča i njegove posjetioce.

Neka stanari odluče

Jedna od glavnih gradskih saobraćajnica pretvorena je u biciklističku ulicu po uzoru na one u Holandiji. Tamo je uklonjeno 140 parking mjesta kako bi se dobilo 1,3 kilometra biciklističkih staza i zelenih površina.

Takvi, sveobuhvatni zahvati otvorili su put za tzv. „oaze u komšiluku“, projekte u kojima grupe stanara mogu da zatraže od gradske četvrti da određeno parking mjesto pretvori u prostor za zajedničke bašte, prostore za ručavanje na otvorenom ili igrališta za djecu.

Dogodila se još jedna važna promjena: u Beču više nema besplatnog parkiranja. Godine 2022. uveden je jedinstveni gradski sistem naplate parkiranja, što znači da se svako parkiranje plaća. Došljaci u grad auto mogu da ostave najduže na dva sata.

Najvažniji je dobar javni prevoz

Sve te promjene su naravno još više otežale pronalaženje parkinga u centru Beča, ali grad se pobrinuo i za alternativu. Uspostavio je više parkirališta tipa „Park and ride“ – s povoljnim cjelodnevnim parkiranjem u neposrednoj blizini stanica javnog prevoza. A javni prevoz je u Beču i brz i pouzdan i pristupačan.

Grad svjesno vodi računa o tome da stanovnici i dalje mogu da se kreću.

„Moramo ljude da navedemo da ove promjene prihvate“, kaže za DW Ina Homejer iz Kabineta za urbanističko planiranje. „Moramo da ih pitamo: Kako želite da izgleda vaša četvrt? Želite li da bude puna automobila i bez drveća ili želite nešto drugo?“

Proširenje zona naplate parkiranja donosi 180 miliona eura godišnje, a taj novac direktno se ulaže u biciklističku infrastrukturu i podsticanje alternativnih načina kretanja. Bečki „zeleni“ urbanistički pristup doveo je do toga da stanovnici koriste automobile 37 odsto manje nego 1990-ih.

Napad na slobodu kretanja?

Iako istraživanja pokazuju da više od dvije trećine Bečlija podržava ukidanje parking mjesta i povećanje zelenih zona, Homejer smatra da podrška tim naporima mora biti još veća:

„Politika vraćanja prostora koji smo godinama prepuštali automobilima veoma je komplikovana. Mnogi koji dolaze automobilom u grad — a često nemaju drugog izbora — to doživljavaju kao napad na način života i mogućnost kretanja“, kaže Henri Grabar, autor knjige „Popločani raj: Kako parkiranje objašnjava svijet“.

To posebno važi u Sjedinjenim Državama, gdje gotovo uopšte ne postoji „centar grada“ u evropskom smislu i gde je automobil glavni način prevoza. Tamo 92 odsto domaćinstava posjeduje bar jedan automobil, a vozači su važna politička i društvena grupa koja snažno utiče na lokalnu politiku i urbanističke odluke. Zato je u SAD gotovo nemoguće sprovesti promjene slične onima u Beču.

I u SAD se trude

Ipak, i mnoge američke metropole pokušavaju nešto da učine. Dalas u Teksasu nedavno je u centru grada pretvorio veliki parkinge u park od gotovo hektar i po. Njujork i San Francisko počeli su trajno zadržavaju neka privremena rješenja iz vremena pandemije, kada su parking mjesta pretvarana u spoljne terase za restorane.

Tu je i za gradove privlačna mogućnost da napune svoj budžet naplatom parkiranja – a ujedno i da smanje broj vozila u gradu.

„Mnogi gradovi shvataju da parkiranje može biti mogućnost, pogotovo kad imaju skromne budžete“, rekla je za DW Dana Janoča iz vašingtonskog Instituta za prevoz i razvojnu politiku. „Ulice su zapravo jedna od najvrednijih imovina kojom gradovi raspolažu.“

Isto tako, veliki gradovi poput San Hozea i Ostina počeli su da ukidaju obavezu da svaka nova građevina mora da ima minimalan broj parking mjesta, što oslobađa prostor za stanovanje ili druge sadržaje i pomaže u promjeni navika u pogledu korišćenja automobila.

Homejer iz Beča zaključuje da je promjena načina razmišljanja moguća samo ako se ljudima pruži izbor.

„Ne može ništa da da se smanjuje, ako nema dobre alternative. To važi generalno, ali posebno važi za automobile, jer mnogi smatraju da imaju pravo na njih. Mora im se ponudi neka jeftinija i bolja alternativa”.