Marcan-Helersdorf, najveća četvrt od panelnih zgrada u Evropi, postao je uporište mladih neonacista. Onde ima ljudi koji se tome suprotstavljaju, ali često moraju i sami da se pripaze. Reporter Dojče Vele bio je tamo.
Ane (30) se ne boji, ali je oprezna. Aktivno se bori protiv desničarskog i rasističkog nasilja u Berlinu – zbog čega je i sama na meti ekstremista. Zbog bezbjednosti koristi pseudonim, prenosi Dojče vele.
Već godinama posmatra ekstremnu desničarsku scenu u berlinskoj četvrti Marcan-Helersdorf. Ima uličnih napada, propagande i svakodnevnog rasizma.
“Ovdje ima neonacista koji žele da pokažu dominaciju na ulici – naljepnicama i grafitima poručuju: ‘Ovo je naš kraj’“, kaže Ane za DW.
Širom Berlina postoje mladi ljudi poput nje, koji bilježe desničarske i rasističke incidente kako bi razmjere opasnosti postale vidljive i žrtve dobile glas.
“Ljude napadaju zbog ružičaste kose ili jakne čiji se brend smatra ‘lijevim’. Zabilježili smo i više pljački s neonacističkom pozadinom“, navodi Ane.
Kontrasti na rubu grada
Marcan-Helersdorf je svojevrsni grad u gradu. Riječ je o najvećem evropskom naselju panelnih zgrada – blokova, na koje se u Njemačkoj često gleda kao na “betonske spavaonice“ i relikt komunizma.
Marcan je socijalno žarište u kojem je svako četvrto dijete siromašno. Istovremeno, to je prostor bogat zelenilom, privlačan porodicama, s najvećim njemačkim naseljem porodičnih i višestambenih kuća.
Uprkos povezanosti s gradskim središtem – svega 20 minuta vožnje podzemnom željeznicom do Aleksanderplaca – mnogi stanovnici rijetko napuštaju kraj.
“Ima mladih koji nikada ne izađu iz kvarta. To je realnost u kojoj cio život stane u jedan kraj“, kaže Ane.
Godinama mladi neonacisti pokušavaju da ojačaju uporišta u Berlinu, posebno u Marcan-Helersdorfu. Među najistaknutijima su grupe “Njemačka omladina naprijed“ i “Mladi i jaki“, protiv kojih su prošle srijede (6. maj) sprovedene racije širom Njemačke.
Mržnju prema kvir osobama, migrantima i političkim protivnicima šire na društvenim mrežama, ali i na ulicama – na primjer tokom napada na povorku Kristofer strit deja. Policija je tada saopštila da su dvojica počinilaca bila mlađa od 14 godina.
Nasilje je često prikriveno iza naizgled mirnih i uređenih ulica. Tokom novinarskog obilaska, prolaznik je reporteru dobacio “Hajl Hitler“, dok se nekoliko stotina metara dalje na stubu rasvjete nalazila nalepnica s porukom “Njemačka Njemcima“.
Ane redovno prima pozive žrtava. “Ljudi su se skrivali i bježali od grupa od desetak mladića. Mladi su bivali brutalno pretučeni.“
Kako kaže, osjećaj nesigurnosti raste, a mnogi triput razmisle kako će se obući ili ponašati ako su mladi i otvoreno antifašistički nastrojeni.
Meta su posebno kvir osobe i migranti
Porast nasilja primjećuje i zamjenik gradonačelnika ovog berlinskog okruga Gordon Lem, koji je ovdje rastao. U razgovoru za DW upozorava da su kvir osobe sve češće na meti.
“Nemamo kvir kafiće niti dovoljno sigurnih prostora. Mladi se sve manje usuđuju da otvoreno pokazuju ko su.“
Lem govori i o vrijednosnom zaokretu među mladima: tradicionalne rodne uloge ponovo se nameću, podstaknute opštom društvenom nesigurnošću.
“Ljudi se zatvaraju u sebe, žele da budu neprimjetni. Stil odijevanja i izgled često služe kao zaštitni oklop.“
Sličnu svakodnevnu tvrdoću osjeća i Farzaneh (30) čija porodica potiče iz Avganistana, a ona je rođena u Iranu. U Helersdorfu živi odavno. Svakodnevni rasizam prijavila je Berlinskom registru: vrijeđanja, poglede u prodavnicama i javnom prevozu.
“Rasizam tako počinje“, kaže. Ipak, ne odustaje. “Nisam slaba zato što sam žena. Mogu da se zaštitim.“ Uprkos svemu i dalje voli Berlin i rado živi u Njemačkoj.
Otpor iz susjedstva
Otpor mržnji dolazi i iz lokalne zajednice. Barbara Jungnikel, pedagoškinja evangelističke crkvene zajednice, jednom nedjeljno otvara preuređeni građevinski kontejner – “Kafić na točkovima“. Od 2013. godine, kada su desničarske grupe protestovale protiv smještaja izbeglica, pokušava razgovorom da vrati povjerenje u suživot. Uz kafu i keks.
To su mali koraci, ali snažna poruka. Ane, Farzaneh, Barbara Jungnikel i Gordon Lem ne žele da prepuste Berlin glasnoj manjini koja širi mržnju. Njihov angažman pokazuje da se i u sjenci rastućeg ekstremizma može – i mora – pružiti otpor zabrinjavajućem trendu u Njemačkoj.
