Italija od školske 2027/28. godine mijenja pravila u organizaciji nastave u prvim razredima osnovnih i srednjih škola. U jednom odjeljenju neće moći da bude više od 30 odsto djece bez italijanskog državljanstva koja ne ispunjavaju određene kriterijume u vezi sa prethodnim školovanjem u zemlji.
Uz to ograničenje, nova pravila predviđaju i zabranu pokrivanja lica u školama, uključujući burku i nikab, kao i besplatne kurseve italijanskog jezika za pojedine roditelje imigrante. Za kršenje ovih odredbi predviđene su novčane kazne.
Riječ je o mjerama koje je usvojio Savjet ministara, a koje su već izazvale polemike između vlade, opozicije i sindikata.
Šta znači ograničenje od 30 odsto
Ovo ograničenje se ne odnosi na sve učenike stranog porijekla. Naime kriterijumi se razlikuju od nivoa školovanja: u osnovnoj školi mera obuhvata one učenike koji nisu rođeni u Italiji ili nisu najmanje dvije godine pohađali predškolsko obrazovanje u ovoj zemlji, dok u nižoj i višoj srednjoj školi obuhvata one koji nisu uspješno pohađali najmanje tri godine italijanskog obrazovnog sistema.
Dakle djeca koja već godinama pohađaju italijanske škole uz dobro znanje italijanskog jezika ne ulaze automatski u ovu kvotu.
Prema zvaničnim podacima trenutno postoji oko 34.000 odjeljenja u kojima broj učenika stranog porijekla prelazi broj od 30 odsto. Ukoliko u nekoj od škola nije moguće poštovati ovo ograničenje, teritorijalne školske uprave će, u dogovoru sa direktorima, moći da rasporede dio učenika u druge škole u okolini, vodeći računa o udaljenosti od mesta stanovanja i porodičnim potrebama.
U vezi sa tim ministar prosvete Đuzepe Valditara rekao je da je cilj da italijanski jezik bude jedno od sredstava bez kojeg je nemoguće govoriti o integraciji u italijansko društvo.
“Naš cilj je da italijanski jezik stavimo u središte kao ključno sredstvo integracije”, poručio je dodavši da problem nije samo broj učenika stranog porijekla koji je izuzetno visok, već koncentracija djece koja još ne poznaju dovoljno jezik i teško prate nastavu.
O ograničavanju broja učenika sa stranim državljanstvom u odeljenjima u Italiji se priča još od devedesetih. Ranije su postojale samo preporuke i cirkularna pisma, bez prave obavezujuće snage, pa ova mera zapravo mijenja dosadašnju praksu.
Zašto su u priču uključeni i roditelji
Novi propisi ne tiču se samo učenika. Ako jezičke prepreke u porodici ozbiljno otežavaju djetetovu integraciju i školovanje, roditelji mogu biti upućeni na besplatne kurseve italijanskog.
Cilj je da dostignu barem nivo A2, osnovni nivo poznavanja jezika, a nastava bi se organizovala preko pokrajinskih centara za obrazovanje odraslih. Izuzeti bi bili roditelji sa ozbiljnim ograničenjima za učenje jezika zbog starosti, bolesti ili potvrđenog invaliditeta, dok su za one koji odbiju da pohađaju kurs predviđene novčane kazne od 200 do 1.000 eura.
Oko ove mjere bilo je polemike i ranije, jer se u javnosti pojavila informacija da bi u slučaju upornog odbijanja roditelja bilo moguće i odvajanje djeteta od porodice. Ministar Valditara je to demantovao, rekavši da konačni tekst predviđa samo novčane kazne, a ne oduzimanje djece.
Zabrana burke i nikaba u školama
Druga velika novina tiče se pokrivanja lica. Nova pravila zabranjuju učešće u nastavnim i vannastavnim aktivnostima, kao i na sastancima škole i porodice, sa potpuno pokrivenim licem. Zabrana obuhvata svaki način pokrivanja koji onemogućava identifikaciju osobe, dakle i burku i nikab, uz izuzetke iz zdravstvenih ili bezbjednosnih razloga.
Kazna za kršenje kreće se od 200 do 1.000 eura, a ako je prekršaj napravio maloletnik, plaća je roditelj.
U obrazloženju mjere pominju se identifikacija i mogućnost direktne komunikacije u školi. Zanimljivo je da se u samom tekstu istovremeno navodi da Ministarstvo prosvete nema podatke o tome koliko učenica u Italiji uopšte nosi veo, a pogotovo koliko njih nosi veo koji potpuno pokriva lice, što je ovaj deo predloga i učinilo posebno spornim.
Vlada tvrdi da je riječ o integraciji, opozicija govori o diskriminaciji
Premijerka Đorđa Meloni mjere je nazvala instrumentima “zdravog razuma”, koji, kako kaže, treba da pomognu integraciji i spreče stvaranje “geto-odeljenja”. Vlada tvrdi da cilj nije izdvajanje djece stranog porijekla, već ravnomernija raspodjela učenika i bolja podrška onima koji još ne znaju dovoljno italijanski.
Opozicija i sindikati vide to drugačije i smatraju da se ovim merama ne rešavaju pravi problemi italijanskog školstva.
Generalna sekretarka Demokratske partije Eli Šlajn zamerila je vladi što, po njenim riječima, zanemaruje pitanje školskih objekata, cijene udžbenika i niskih plata nastavnika. Iz Pokreta pet zvijezda mjera je nazvana ideološkom propagandom, uz ocjenu da će ograničenje od 30 odsto školama i lokalnim vlastima donijeti dodatne logističke glavobolje.
Kritikovali su je i sindikati. “FLC CGIL” smatra da je riječ o političkoj intervenciji koja nema mnogo veze sa stvarnim problemima škola, dok sindikat direktora škola DirigentiScuola ocjenjuje da je mjera teško izvodljiva u praksi.
Više novca za učenje italijanskog
Uz ograničenje, država najavljuje i dodatna sredstva za škole – ukupno 17,5 miliona eura, od čega 3,4 miliona za 2027. i preko 14 miliona eura godišnje počev od 2028, za aktivnosti vezane za unapređenje znanja italijanskog jezika. Ideja je da ograničenje broja učenika ne ostane samo administrativna mjera, već da škole dobiju i dodatne nastavne i organizacione resurse.
Paket predviđa i novac za borbu protiv sajber nasilja, pomoć porodicama pri kupovini udžbenika, kao i sredstva za nastavnike mentore, profesionalno usmjeravanje, inkluziju i sprječavanje napuštanja školovanja.
Tehničke škole dobiće naziv “tehnološki liceji”, a stručne škole postaće”„stručni liceji”.
Promjena modela integracije
Sve ove mjere zajedno pokazuju da Italija pokušava da pitanje integracije djece koja dolaze iz drugih zemalja prestane da bude prepušteno isključivo pojedinačnim školama.
Do sada je mnogo toga zavisilo od konkretne škole, nastavnika i lokalne situacije, a novi sistem uvodi preciznija pravila: koliko učenika sa određenim karakteristikama sme biti u jednom odjeljenju, šta se dešava kad je taj broj veći, kakva je uloga roditelja i kakva jezička podrška im stoji na raspolaganju.
Ostaje, ipak, otvoreno pitanje kako će se sve to primjenjivati u praksi.
Raspodjela učenika može promijeniti sastav odjeljenja, ali sama po sebi ne rješava jezičku barijeru: za to su potrebni nastavnici, dodatni časovi, vrijeme i podrška porodicama. Tek će primjena pokazati da li će ograničenje od 30 odsto ostati samo administrativna mjera na papiru ili će stvarno promijeniti način na koji italijanske škole rješavaju integraciju djece koja tek uče jezik.











