Donedavno su naučnici vjerovali da se to jezgro okreće u istom smjeru kao i ostatak planete, samo nešto brže. Međutim, novo istraživanje, objavljeno u prestižnom časopisu “Priroda geonauke”, pokazalo je da se situacija dramatično promijenila: unutrašnje jezgro je usporilo, a potom je počelo da se okreće – relativno gledano u odnosu na spoljni deo – unatrag, suprotno od smera rotacije Zemljine kore i plašta.

Ovo otkriće potvrđuje dugogodišnje sumnje naučnika da jezgro, koje pluta okruženo tekućim spoljnim slojem, nije statično i nije uvek potpuno sinhronizovano sa ostatkom planete. Postaje sve jasnije da se radi o dinamičnom, nezavisnom sistemu koji utiče na duboke geološke procese, magnetno polje i možda čak na dužinu dana, prenosi Index.hr.

Kako su naučnici otkrili promjenu?

Zemljino unutrašnje jezgro je nedostupno direktnom posmatranju – ne možemo da dopremo do njega bušenjem niti poslati sondu. Ali, seizmolozi su našli način da “vide” kroz Zemlju koristeći prirodne i vještačke potrese. U ovom istraživanju analizirani su seizmički talasi koje je proizveo 121 ponavljajući potres u blizini Južnih Sendvičkih ostrva između 1991-2023. Takođe su korišćeni podaci iz sovjetskih, američkih i francuskih nuklearnih testova iz 1970-ih.

Ti seizmički talasi putuju kroz unutrašnjost planete i odbijaju se od granice unutrašnjeg jezgra. Promjene u njihovom putovanju – mala pomjeranja od nekoliko stotinki sekunde – otkrivaju kako se jezgro pomjera u odnosu na ostatak Zemlje. Kad su seizmolozi, predvođeni profesorom Džonom Vidalom sa Univerziteta Južna Kalifornija, počeli da primjećuju razlike u novijim zapisima u odnosu na one iz ranijih decenija, bilo im je jasno da se događa nešto neobično.

“Kad sam prvi put vidio seizmograme koji su upućivali na ovu promjenu, ostao sam zbunjen. Ali, kad smo pronašli još dvadesetak takvih slučajeva, postalo je očigledno”, rekao je Vidal.

Šta se tačno dešava?

Naučnici su otkrili da je unutrašnje jezgro počelo da usporava oko 2010. godine i da je od tada počelo da se kreće unazad – dakle, relativno gledajući u smjeru suprotnom u odnosu na rotaciju kore i plašta. To ne znači da se cijela Zemlja okreće unatrag, nego da se unutrašnje jezgro sada lagano “vrti” u drugom smjeru unutar tekućeg spoljnog jezgra.

Ova promjena nije nagla, ni dramatična u smislu posljedica – govorimo o pomjeranjima koji se odvijaju tokom godina, a rezultiraju razlikama u rotaciji od hiljaditih delova sekundi. Ali, na geološkom i fizičkom nivou, to je značajno.

To je dokaz da duboki djelovi Zemlje međusobno komuniciraju i da na tu komunikaciju utiču gravitacione sile iz plašta, kao i turbulencije u spoljnom jezgru.

Vidal kaže da na promjene u rotaciji jezgra djeluje “kovitlanje tekućeg gvozdenog spoljnog jezgra koje ga okružuje, a koja stvara Zemljino magnetno polje, kao i gravitaciono povlačenje iz gustih djelova gornjeg, stjenovitog plašta”.

Posledice za Zemlju i magnetno polje

Unutrašnje jezgro igra ključnu ulogu u stvaranju Zemljinog magnetnog polja. To polje nastaje u spoljnom, tekućem jezgru, gde se kovitlaju tokovi rastopljenog gvožđa. Ti tokovi djeluju kao veliki dinamo – stvaraju i održavaju magnetizam koji nas štiti od opasnog svemirskog zračenja i sunčevih oluja i pomaže u navigaciji životinja, brodova i satelita.

Ako se unutrašnje jezgro ponaša drugačije nego što smo mislili – ako ne rotira ravnomjerno, ako usporava i mijenja smjer – to bi moglo da utiče na obrasce u magnetnom polju i eventualno na povremene “magnetne inverzije” u kojima se magnetni polovi Zemlje mijenjaju.

Zasad nema dokaza da takva promjena rotacije može da izazove katastrofalne posledice. Ali, to jeste znak da je “motor” Zemlje – njena najdublja unutrašnjost – daleko složeniji i aktivniji nego što smo ranije mislili.

Jezgro koja se deformiše

Nova analiza nije samo ukazala na promjenu smjera rotacije jezgra. U nekim seizmičkim zapisima naučnici su primijetili i promjene u strukturi samog unutrašnjeg jezgra.

Konkretno, talasi su pokazivali znakove da se spoljni slojevi unutrašnjeg jezgra polako mijenjaju – vjerovatno zbog tzv. viskozne deformacije. Drugim riječima, čak ni najdublji, naizgled “čvrsti” dio Zemlje možda nije sasvim krut, nego se sa vremenom može prilagođavati i mijenjati oblik.

“To znači da unutrašnje jezgro nije samo stijena koja se rotira. Možda se rasteže, mijenja oblik, prilagođava silama koje dolaze iz spoljnog jezgra i plašta”, rekao je Vidal.

Zašto je to važno?

Ovo otkriće otvara vrata boljem razumijevanju procesa koji oblikuju našu planetu – ne samo danas nego i tokom milijardi godina istorije Zemlje. Pomaže da se objasne promene u dužini dana, u magnetnom polju, pa čak možda i u dinamici tektonskih ploča.

Takođe je važno za poređenja sa drugim planetama – Mars, na primer, nema aktivno magnetno polje, a jedno od mogućih objašnjenja je da njegovo jezgro više nije aktivno.

Za naučnike je ovo otkriće poput pogleda kroz prozor u sobu koju su dosad mogli samo da zamišljamo. A za sve nas, to je podsjetnik da je naša planeta živa, složena i da skriva još mnogo tajni ispod površine.