Pritom, javnost u najvećem broju slučajeva nema ni osnovnu informaciju o razlozima i konkretnim efektima tih putovanja.
Po broju službenih putovanja, u analiziranom periodu, prednjači poslanica Posebnog kluba Jevrosima Pejović, sa ukupno 36 evidentiranih putovanja, od čega šest u zemlji i 30 u inostranstvu. U Crnoj Gori putovanja su se odnosila na Tivat, Herceg Novi Kotor i Budvu, dok su međunarodne destinacije uključivale Sarajevo, Brisel, Briž, Ženevu, Atinu, Bratislavu, Budimpeštu, Dablin, Tbilisi, Vašington, Rejkjavik, Dohu, Rim, Beč, Ljubljanu, Taškent, Porto, Nikoziju, Kišinjev, Istanbul i Berlin.
Slijedi predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, sa 29 službenih putovanja, sva u inostranstvu. Njegove destinacije uključuju Budimpeštu, Ankaru, Brisel, Beograd, Palma de Majorku, Rabat, Valetu, Rim, Stokholm, Rijad, Skoplje, Tel Aviv, Strazbur, Pariz, Madrid, Budimpeštu, Janjinu, Ljubljana, Ženevu, Nikoziju, Monako, Njujork, London i Helsinki.
Nikola Camaj imao je 26 službenih putovanja, od čega jedno u zemlji i 25 u inostranstvu. Osim Budve, putovao je u Strazbur, Pariz, Bragu, Kopenhagen, Srebrenicu, Valonu, Rigu, Budimpeštu, Atinu, Montreal, Barselonu, Vatikan/Rim, Prištinu, Tiranu, Marakeš, Berlin i Stokholm.
Gordan Stojović imao je 23 službena putovanja, sva u inostranstvu, a među destinacijama su Rabat, Ženeva, Madrid, Rim, Njujork, Buenos Aires, Tbilisi, Istanbul, Matera, Arizona, Granada, Taškent, Beograd, Odesa, Jerevan, Lilestrom, Malaga, Beč i Beograd. Ovakav geografski raspon putovanja otvara i pitanje kriterijuma prioriteta i procjene javnog interesa kada su u pitanju službeni odlasci o trošku građana.
Amer Smailović i Zdenka Popović imali su po 21 službeno putovanje. Smailović je imao jedno putovanje u zemlji (Budva) i 20 u inostranstvu, dok je Popović imala četiri u zemlji (Tivat, Herceg Novi, Kotor i Kolašin) i 17 u inostranstvu. Smailović je putovao u Baku, Madrid, Lisabon, Bratislavu, Budurešt, Stavanger, Dablin, Berlin, Taškent, Sarajevo, Beč, Valensiju, Porto, Nikoziju, Kišinjev, Istanbul i Vašington, a Zdenka Popović bila je u Briselu, Davosu, Atini, Srebrenici, Berlinu, Rejkjaviku, Vašingtonu, Manili, Njurorku, Ljubljani, Madridu, Ženevi i Londonu.
Posebno su zanimljivi primjeri poslanika Admira Adrovića (Bošnjačka stranka) i Duška Stjepovića (Demokrate), koji nijesu u samom vrhu po broju putovanja, ali jesu među onima čija su putovanja značajno koštala građane i građanke. To pokazuje da broj putovanja nije nužno i najbolji pokazatelj budžetskog opterećenja. Tako je Admir Adrović imao 16 službenih putovanja koja su koštala 32 793,06 eura. Putovao je u Briž, Strazbur, Baku, Luksemburg, Budimpeštu, Njujork, Rim, Vašington, Istanbul, Varšavu, Beograd, Madrid, Jerevan, Buenos Aires i Peking. Duško Stjepović imao je 20 službenih putovanja, koja su koštala 33 334,69 eura. Među destinacijama koje je posjetio su Brisel, Trst, Briž, Talin, Rim, Sofija, Vašington, Skoplje, Antalija, Dejton, Kopenhagen, Jerevan i Sicilija.
“Analiza dokumentacije ukazuje i na dodatnu metodološku neujednačenost, jer je u određenim slučajevima na jednom putnom nalogu objedinjeno više destinacija, odnosno više službenih putovanja. Tako su, recimo, kod Jevrosime Pejović evidentirani objedinjeni nalozi za Budimpeštu i Jerevan, kao i Istanbul i Berlin, dok su kod Gordana Stojovića objedinjeni nalozi za Materu i Arizonu, Granadu i Taškent, kao i Madrid i Ženevu. Takva praksa dodatno otežava precizno praćenje stvarnog broja putovanja i pojedinačnih troškova”, ističe Nikola Đurašević, saradnik na programima.
U dostavljenoj dokumentaciji za službena putovanja tokom 2025. godine u najvećem broju slučajeva nije navedena svrha tih putovanja. Te informacije CGO nije dobio od Skupštine Crne Gore, čime je ograničena mogućnost javnosti da procijeni opravdanost, svrsishodnost i konkretne efekte tih putovanja. Drugim riječima, građani sada znaju gdje se putovalo i koliko je to koštalo, ali ne i zašto i šta je bio rezultat tih putovanja.
CGO ukazuje i na slučajeve otkazivanja službenih putovanja koja su, uprkos tome, u najvećem broju slučajeva proizvela troškove za budžet. To dodatno otvara pitanje planiranja, kontrole i odgovornog upravljanja javnim novcem, posebno imajući u vidu da se radi o sredstvima svih građana i građanki.
“Nalazi potvrđuju potrebu snažnije institucionalne kontrole i većeg javnog nadzora nad službenim putovanjima poslanika i poslanica, posebno kada je riječ o udaljenim destinacijama, vremenski dužim putovanjima, objedinjenim putnim nalozima i otkazanim putovanjima koja su ipak proizvela troškove”, kaže Đurašević.
CGO smatra da Skupština Crne Gore mora proaktivno objavljivati podatke o svakom službenom putovanju poslanika ili poslanice, uključujući destinaciju, trajanje, svrhu, sastav delegacije, vrstu i iznos troškova, eventualna otkazivanja i izvještaje o rezultatima tih putovanja.
“Bez toga, javnost nema dovoljno informacija da procijeni da li ova putovanja doprinose radu Skupštine i zastupanju interesa Crne Gore ili predstavljaju nedovoljno kontrolisanu privilegiju javnih funkcionera kako se to sada čini”, istakao je Đurašević.
