“Mada, imajući u vidu aktuelnu političku realnost, postavlja se pitanje što ima Srbi da traže u udžbeniku za peti razred, što će oni u “Poznavanju društva”, osim kao remetilački faktor. Danas nije popularno govoriti ni o Kosovskom boju, ni Boju na Ivankovcu, Mišaru, Čegru, a kamoli o Bregalnici, Kolubari, Ceru, Mojkovcu i Kajmakčalanu. Opterećivati djecu u tom uzrastu zajedničkom istorijom i činjenicom da 33 odsto Srba živi u Crnoj Gori, stvarno je nehumano i nije u skladu sa našim evropskim putem koji nam trasira ambasador Satler sa Ribnice. Inače “satler” na njemačkom znači sedlar, tako da nije teško zaključiti kako smo odavno osedlani za dugo jahanje u Evropu”, kazao je on.

Nedavno je premijer Milojko Spajić za predsjednika Aleksandara Vučića ustvrdio da glumi “ruskog PR-a” a onda su ga srpski zvanični kritikovali da napada Vučića, a ćuti Plenkoviću i Kurtiju” i optužili za licemerje. Kako ocjenjujete ovakvu retoriku premijera Spajića? Da li ona dodatno narušava odnose dve države?

Prije nego spomene Rusiju, premijer Spajić treba da ustane i zahvali se, jer bez ove bratske države Crna Gora nikad ne bi postala nezavisna, a samim tim ni on ne bi mogao biti premijer nepriznate države. A kad spomene Aleksandra Vučića, gospodin Spajić treba da ustane i da se prekrsti tri puta kao pred slavskom ikonom, jer da mu nije bilo predsjednika Srbije, još bi po Sutomoru i Šušnju radio natalne karte i gledao u šolju penzionerkama. Za nekog ko je rezervista Vojske Srbije i ko bi trebalo na poziv svoje države da je brani, očekivao sam mnogo više senzibiliteta u napadima na zemlju koju treba da brani, i mnogo više kuraži u odgovorima hrvatskom državnom rukovodstvu i tzv. prištinskim vlastima. Ali očigledno da je janičarski sindrom i dalje jak među bivšim Srbima, tako da im nema ništa milije nego svako malo da zabiju nož u leđa Srbiji kako bi se dokazali onima koji jedva čekaju da nama zabiju nož u leđa.

Zvaničnik Crne Gore prisustvovao je proslavi “Oluje” u Hrvatskoj, a Vi ste prisustvovali obilježavanju u Mrkonjić Gradu. Kako Vama izgleda ovakav potez zvanične Podgorice?

Radi se o još jednom u nizu antisrpskih poteza direktno usmjerenih protiv srpskog naroda u Crnoj Gori i ali svuda gdje žive Srbi. Ovim potezom samo su potvrdili da je Crna Gora postala marioneta Hrvatske i da će onih osam “uslova” kako se izrazio Andrej Plenković u Tivtu biti samo uvećavani i da će nam trebati Aladinova čarobna lampa da “ispoštujemo” sve što od nas traže dečki iz Zagreba.

Najnovija istraživanja pokazuju rast podrške Vašoj partiji. Očekujete li takav trend i dalje?

Najnovija istraživanja nisu realan odraz naše podrške u biračkom tijelu jer naručilac i istraživačka kuća koja ih radi nikako ne žele da prihvate činjenicu da je Demokratska narodna partija u ovom trenutku na oko 13 odsto podrške na nivou Crne Gore. Svakako, mi se nećemo zaustaviti u našim najavljenim i planiranim aktivnostima, tako da očekujem da se bez nas neće moći formirati vlada nakon parlamentarnih izbora. A to znači da će se morati uvažiti naši zahtevi za rešavanjem identitetskih pitanja i potreba srpskog naroda u Crnoj Gori ali i radikalni otklon od antisrpske politike koju u ovom trenutku vodi i promoviše vlada Milojka Spajića.

U javnosti se mnogo spekuliše o Vašem odnosu sa Andrijom Mandićem, s kojim ste bili koalicioni partner. Ima li istine u navodima o njegovom političkom preokretu, u kakvim ste sada odnosima sa gospodinom Mandićem?

Andrija Mandić i ja smo zajedno prošli velike političke i krivično pravne ofanzive, i to je neizbrisiv trag našeg djelovanja na koji sam i te kako ponosan. U ovom trenutku, nas dvojica imamo različite stavove o tome kako se treba boriti za ostvarenje interesa srpskog naroda u Crnoj Gori. On smatra da to može mnogo bolje i sadržajnije raditi iz pozicije vlasti, dok ja smatram da je ovakva vlast naglašeno antirsrpska i da joj ne treba davati legitimitet, bez obzira što u njoj participira značajan broj ministara i potpredsednika koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi. Onog trenutka kad je premijer Spajić odbio da uvaži naše zahtjeve da srpski jezik bude normiran kao službeni u Ustavu, da se trobojka proglasi za narodnu zastavu, da dobijemo pravo na dvojno državljanstvo kao ostali narodi u državi, mi smo napustili Vladu, i vjerujem da smo napravili najbolji mogući potez u ljudskom i političkom smislu, jer nismo željeli da budemo saučesnici u institucionalnoj eutanaziji Srba u Crnoj Gori.

Pokrenuli ste inicijativu o povlačenju priznanja nezavisnosti Kosova, počevši od opštine Zeta. Dokle se sa njom stiglo?

Ponosan sam na inicijativu o povlačenju priznanja Kosova i Metohije, jer iskreno vjerujem da je ogromna većina građana i danas protiv najsramnije odluke u crnogorskoj istoriji a to je priznanje UČK tvorevine. Dosad su te odluke donijele opštine Zeta i Pljevlja, a inicijativa je upućena i našim koalicionim partnerima u opštini Nikšić, tako da očekujem pozitivan odgovor od njih. Svakako nemamo namjeru da se zaustavimo sa ovom inicijativom iako je ambasador EU Johan Satler zapretio parlamentarnoj većini da više ne smije učestvovati u poništavanju odluke o priznanju tzv. Kosova, DNP svoje odluke donosi sasmostalno vodeći se isključivo interesima našeg naroda.

Crna Gora ambiciozno planira ulazak u EU 2028. godine, koliko je to realna opcija?

Volio bih da nisam u pravu, ali u ovom trenutku mi se čini da je mogućnost ulaska Crne Gore u EU 2028. godine više bajkovita projekcija za biračko tijelo, nego što je utemeljena u realnosti.

Kako Vi gledate na inicijativu da sve zemlje Zapadnog Balkana zajednički postanu deo EU?

Odluke o proširenju EU će se donositi na mestima koje nemaju nikakve veze sa zatvaranjem poglavlja, implementacijom zakona, usklađivanjem sa politikom Brisela i svim onim frazeološkim sintagmama koje slušamo dvije i po decenije. Da pojasnim, ukoliko bi Srbija priznala Kosovo i uvela sankcije Rusiji, bila bi prvi kandidat za članstvo u EU, što najbolje govori o dvostrukim standardima i politikanstvu pojedinih evropskih birokrata. Ako tome dodamo sve evidentniju krizu unutar same EU i raslojavanje na istočni i zapadni dio, i političkom laiku je jasno su države Balkana taoci sistema na koji ne mogu uticati, a željeli bi da budu njegov dio.

Često i bez zadrške govorite o uticaju zapadnih centara moći na političke procese u Podgorici, dok se s druge strane svaka saradnja sa Beogradom u dijelu medija i dalje označava kao “maligni uticaj Srbije”. Kako objašnjavate to?

Nažalost zvanična Crna Gora ne može funkcionisati ako nema zamišljenog unutrašnjeg i spoljnjeg državnog neprijatelja. Unutrašnji neprijatelji su Srbi u Crnoj Gori i SPC, a spoljnji Srbija, Aleksandar Vučić, Rusija i Vladimir Putin. Taj narativ je toliko forsiran za vreme vladavine Mila Đukanovića da su ga tzv. oslobodioci euforično preuzeli da im sad i ovaj od koga su ga preuzeli zavidi kako promovišu njegove antisrpske tekovine. S druge strane Brisel se pokušava predstaviti kao zlatno tele oko koga treba da okupimo kao narod plaćajući cijenu gubitka nezavisnosti i sopstvenog identiteta. I to svi znaju, samo što su odlučili da ćute, dok ja ne mogu i ne umijem da ćutim jer posmatram kako se urušavaju posljednji ostaci naše nezavisnosti i istorije. Možda to tako treba, jer dolazi neko novo vrijeme, ali ja sam previše star da bih sad bio neko drugi samo zato što to traže od mene. A isto bi bilo i da sam mlađi.

Dio crnogorske javnosti Vas oštro kritikuje – navode da ste formalno napustili Vladu i otkazali podršku rukovodstvu glavnog grada, ali da niste sami povukli svoje kadrove sa brojnih funkcija “po dubini”, ostavljajući premijeru da ih sam smjenjuje. Kako odgovarate na te optužbe?

Radi se o bezočnoj laži i podmetačini. Svi kadrovi DNP – a su smijenjeni sa pozicija koje su imali, i ja javno pozivam ove koji prosipaju ovakve izmišljotine da me demantuju. Dakle, na državnom nivou gotovo svi kadrovi DNP – a su smijenjeni, ili će biti smijenjeni u narednih nekoliko dana u skladu sa dogovorom parlamentarne većine i Zakonom o privrednim društvima. I niko od njih nije kukao, niti molio da ostane na bilo kojoj funkciji, i zbog toga sam ponosan na sve članove i funkcionere partije koju predvodim. Nije sve u foteljama vlasti, mnogo više je u obrazu, a njega svako ne može da nosi.