Prema riječima Medojevića, korupcija u ovim oblastima više se ne može tretirati kao sporadična pojava ili greška pojedinaca, već je postala dio načina na koji se u praksi odlučuje o zemljištu, dozvolama, planskim dokumentima i velikim ugovorima.

„Korupcija u urbanizmu i javnim nabavkama koje se tiču građenja u Crnoj Gori nije više nešto što se može tretirati kao sporadična pojava ili greška pojedinaca. Ona je postala dio načina na koji se u praksi odlučuje o zemljištu, dozvolama, planovima i velikim ugovorima“, poručio je Medojević.

Smatra da kada se prostor tretira prije svega kao roba, a javni novac troši kroz procedure u kojima konkurencija često postoji samo formalno, posljedice se ne ogledaju samo u finansijskim pokazateljima. One su vidljive u objektima koji se grade mimo propisanih uslova, radovima koji se plaćaju više nego što bi trebalo, obalama koje se mijenjaju bez potrebnih saglasnosti, kao i zgradama koje se kupuju za milione, a godinama ostaju neupotrebljive.

Medojević predočava da osnivanje posebne policijske jedinice za borbu protiv korupcije u urbanizmu i građevinskim javnim nabavkama ne bi predstavljalo puko formiranje još jedne institucije, već odgovor na ograničenja postojećih mehanizama kontrole.

„U takvom okruženju ideja o posebnoj policijskoj jedinici koja bi se bavila isključivo korupcijom u urbanizmu i građevinskim nabavkama nije izraz želje za još jednom institucijom. Ona proizlazi iz činjenice da postojeći mehanizmi, ma koliko bili ojačavani, i dalje pokrivaju preširoko polje“, istakao je Medojević.

Kako objašnjava, opšte antikorupcione službe moraju da se bave najrazličitijim slučajevima, dok urbanizam i građevinarstvo zahtijevaju posebna znanja i stručnost. To podrazumijeva sposobnost analize projektne dokumentacije, upoređivanja satelitskih snimaka sa katastarskim podacima, praćenja načina na koji se dijeli vrijednost ugovora, kao i provjere predračuna u kojima se pojavljuju stavke koje u praksi neće biti realizovane.

„Bez ljudi koji su se na to specijalizovali, istrage ostaju ili površne ili preduge, a složene šeme teško se razotkrivaju do kraja“, upozorio je Medojević.

Kao ilustraciju problema, Medojević ukazuje na dva slučaja koja su u posljednje vrijeme obilježila javnu raspravu. Prvi se odnosi na kompaniju „Carine“ u Baošićima, gdje je kompanija u vlasništvu Čedomira Popovića gradila hotelski kompleks i takozvano investiciono kupalište u području Boke Kotorske koje se nalazi na Listi svjetske baštine UNESCO-a.

Prema navodima iz ovog slučaja, radovi su obuhvatali nasipanje hiljada kvadratnih metara mora, izmjenu obalne linije i aktivnosti koje su otvorile pitanje ugrožavanja plovnog puta. Istovremeno su se pojavili sporovi u vezi sa ispunjenošću zakonskih uslova, uključujući konzervatorske saglasnosti i usklađenost sa planskom dokumentacijom.

Dozvole je izdavao lokalni sekretarijat za urbanizam, nakon čega su uslijedile obustave radova, prijave i hapšenja Čedomira Popovića i sekretara za urbanizam i građevinsku inspekciju Vladislava Velaša zbog sumnje na nelegalnu gradnju i zloupotrebu službenog položaja. Slučaj je izazvao i neslaganja unutar Vlade u vezi sa daljim postupanjem.

„Slučaj je pokazao koliko je teško, čak i kada postoji javni pritisak i nadležnost više organa, zaustaviti ili ispraviti zahvat koji već mijenja prostor i koji se oslanja na lanac dozvola i odluka na lokalnom i državnom nivou“, istakao je Medojević.

Drugi primjer odnosi se na kupovinu zgrade za potrebe Monstata u Podgorici. Uprava za imovinu je 2020. godine, ubrzanom procedurom, zaključila ugovor vrijedan skoro devet miliona eura za poslovni prostor u centru grada. Objekat je plaćen, ali godinama nije bio funkcionalan jer nije ispunjavao osnovne tehničke i bezbjednosne uslove.

Tender je mijenjan tokom postupka, a sumnje su se odnosile na favorizovanje određenog ponuđača i na to da je država platila znatno više od tadašnje tržišne vrijednosti za zgradu koja nije bila spremna za upotrebu. Godinama kasnije, Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo je postupak, a uhapšen je bivši direktor Uprave za imovinu Blažo Šaranović, kao i više drugih lica, zbog sumnje u zloupotrebu službenog položaja i nanošenje štete državi.

Prema ocjeni Medojevića, ovaj slučaj pokazuje kako javna nabavka u oblasti građevinskih ili prostornih rješenja može biti formalno sprovedena, dok se stvarni ekonomski interes, povezanost učesnika i realna vrijednost objekta otkrivaju tek nakon višegodišnjeg odlaganja.

„Ovakvi slučajevi pokazuju da formalno sprovedene procedure nijesu dovoljne ukoliko ne postoje efikasni mehanizmi za utvrđivanje stvarne vrijednosti ugovora, povezanosti učesnika i mogućih zloupotreba“, poručio je Medojević.

Kako dalje objašnjava, ova dva slučaja nijesu izuzeci, već ilustruju širi problem u kojem se dozvole izdaju ili mijenjaju u okolnostima koje kasnije postaju predmet krivičnih prijava, dok nabavke velike vrijednosti prolaze kroz procedure koje ostavljaju prostor za unaprijed dogovorene ishode.

Broj osuđujućih presuda, prema njegovoj ocjeni, ostaje nizak u odnosu na ono na šta ukazuju istrage, izvještaji nevladinih organizacija i iskustva iz prakse. Specijalizovana jedinica mogla bi da djeluje proaktivno, prateći visokorizične procedure od samog početka, prepoznajući obrasce koji se ponavljaju kod istih naručilaca ili izvođača i sarađujući sa tužilaštvom u ispitivanju finansijskih tokova i tehničke dokumentacije.

Medojević, međutim, upozorava da bi osnivanje takve jedinice moralo biti praćeno jasnim garancijama njene nezavisnosti i odgovornosti.

„Specijalizovana jedinica može postati meta političkog pritiska ili, u najgorem slučaju, mjesto gdje se korupcija samo preseli. Zato bi njen rad morao da bude jasno vezan za tužilaštvo, uz mehanizme rotacije, provjere integriteta i spoljnog nadzora koji ne bi zavisili od trenutne političke volje“, istakao je Medojević.

Kako naglašava, bez takvih garancija postojala bi opasnost da se formira još jedan organ koji bi postojao samo formalno, bez značajnijeg uticaja na praksu. Sa odgovarajućim mehanizmima kontrole, međutim, specijalizovana jedinica mogla bi da doprinese sprovođenju temeljnijih istraga, bržem reagovanju na ponavljajuće obrasce i stvaranju većeg pritiska da se procedure u urbanizmu i javnim nabavkama ne koriste kao formalni okvir za unaprijed dogovorene ishode.

Na kraju, Medojević ističe da su slučajevi iz Baošića i kupovine zgrade za Monstat, kao i istrage koje su uslijedile, pokazatelji potrebe za drugačijim pristupom problemu korupcije u ovim oblastima.

„Pitanje je da li će se na korupciju i dalje odgovarati istim sredstvima koja su se do sada pokazala nedovoljnima ili će se priznati da je riječ o problemu koji zahtijeva posebno znanje, posebne resurse i posebnu odgovornost“, poručio je Medojević.

Prema njegovim riječima, specijalizovana policijska jedinica nije rješenje sama po sebi, ali bi mogla biti važan korak ka suštinskim promjenama u načinu na koji se u Crnoj Gori odlučuje o prostoru i javnom novcu namijenjenom građenju.