Piše: prof. dr Dragan Koprivica
Da glas istinskog borca za pravdu uvijek zvuči i kao glas vapijućeg u pustinji, dokaz su javni nastupi Milana Kneževića, koji se bori za pravdu i istinu u Crnoj Gori, a to dvoje se kod nas nikad ne oprašta.
U političkom muljanju protiv kojeg Knežević diže glas danas je Crna Gora ogledno poprište mnogih koji glume demokratiju i kunu se u Crnu Goru u okviru gabarita svojih fotelja, koje će braniti do posljednjeg mandata. A začin svemu tome predstavljaju nasljednici premijera koji je neslavno završio i ostavio svoje kadrovike-poletarce da idu njegovim stopama boraveći u državnom vrhu ni krivi ni dužni.
Političke anomalije na koje Knežević ukazuje odraz su brojnih nedosljednosti čelnika vlasti, novog pokoljenja nekih novih „mladih i lijepih“, za politiku spremnih da prođu ispod radara. Jer, „Ćud je politička smiješna rabota, stotinu će promijeniti programah da učini što joj srce žudi“.
Knežević se nalazi u situaciji da se, maltene, bori sam protiv svih, ali je očito da taj njegov usamljeni pošteni glas nailazi na podršku i simpatije naroda, jer i jeste „iz glave cijela naroda“. A građani to umiju da cijene, jer je danas, objektivno gledano, a i ankete to pokazuju, Knežević političar sa najvećim stepenom povjerenja u narodu.
Nevjerovatno je koliko političara u Crnoj Gori i danas ima stav da sve može i ovako i onako, kako koji zapadni vjetar dune, kako je bolje za startnu poziciju za jun 2027. A mali je broj političara poput Kneževića, koji će naprosto reći da je političkog foliranja bilo dosta.
Političke oblande i uzvišena retorika uz niske udarce danas su u modi toliko da glas poštenog čovjeka, poput Kneževića, djeluje i pomalo začudno. Kao glas koji remeti to što pleme naše političko „snom mrtvijem spava“, što voli visoku retoriku i niske udarce, pozivanje na čast i obraz, i branik rodne grude u paketu.
Za takve je važno da redovno štancuju saopštenja u kojima su oni u pravu, a što se, kako i sam Knežević kaže, pravi „sprdnja od države“, to je, očito, najmanje bitno. Tim prije što to i nije prvi put, pa jedna repriza više i ne znači mnogo.
Knežević saopštava svoje razočaranje u politički establišment Crne Gore i rečenicom: „Ako je laž standard života u Crnoj Gori, neću da budem dio te priče.“
A naša politička elita pliva u lažima na hiljadu načina u duhu naziva čuvene filmske drame Stivena Soderberga iz 1989. godine „Seks, laži i videotraka“. Ovo tim prije što smo nedavno imali u sred Vlade upravo seksualnu aferu „Ovalni kabinet na domaći način“, koja nije nikog potresla, niti su uslijedile ostavke, jer u Crnoj Gori svašta može, pa jedan skandal više i ne znači mnogo.
Film Soderberga je osvojio Zlatnu palmu u Kanu, a mi možemo samo žaliti što sa nama i dalje nije veliki Živko Nikolić, jer bi imao obilje materijala za svoje nove političke groteske danas u Crnoj Gori, koje bi nadmašile sve njegove oriđinale, beštije i ljepote poroka.
Knežević neće promijeniti svoje principe, a oni, koji računaju da je najbolje „čas ovako, čas onako“, nek nastave tako. Politička klackalica valja jedno vrijeme ali ne svugdje i ne uvijek. Narod sve vidi. I ne oprašta. Pa zato: „U pamet se, braćo, političari.“
I, na kraju, moja izjava i po cijenu poligrafa: kad sam 2007. godine bio u Poljskoj, tri godine nakon što je ušla u EU, pitao sam jednog taksistu – šta se sve promijenilo nabolje tokom te tri godine. On me pogledao zgranuto, pitajući se jesam li pri sebi, nasmijao se i gorko rekao: „Šta se promijenilo? Ništa.“…
Dakle, kad, i ako, trijumfalno uljegnemo u EU, dragi građani, ne očekujte epohalne boljitke, da se posle ne razočarate, tim prije što ni sad nijeste oduševljeni ovim političkim galimatijasom po Crnoj Gori. Pa vidite za sljedeći jun koliko ćete biti frapirani našom evropskom pričom i obećanjima političara o evropskom raju.
