Saopštenje prenosimo u cjelosti:

Najstarija i najuzvišenija zapovijest, ona koju je Mojsije primio na Sinaju, jeste jednostavna i jasna: Ne ubij!

Ne ubij brata Avelja, ne ubij stranca koga ne poznaješ, ne ubij onoga koga su ti kroz filmove i buku mržnje učili da je neprijatelj. Ne ubij nikoga – jer svi su ljudi. Svi imaju oca i majku, sina i kćerku, svoje muke i svoje radosti, svoje nade i svoje snove. Niko nema pravo da poziva na smrt drugoga, jer svaki je život neponovljiv i svet.

Ali danas, u srcu Evrope, još uvijek odjekuju strašne poruke: „Ubij Srbina!”

A šta to znači ako ne: ubij čovjeka. Samo zato što je drugačiji, zato što pripada drugoj vjeri, zato što je tvoj brat u Hristu, zato što je ostao bez porodice u tvojoj zemlji, zato što je u koloni najvećeg egzodusa moderne Evrope – o kome Evropa i danas ćuti. Ubij onoga koji nema ni grob, ni dom.

Zar je grijeh biti Srbin? Da li je to kazna? Je li to rezultat pravde, slobode i demokratije? Pitam se, dok predsjednik Crne Gore ćuti – uplašeno i poniženo. Cijela Crna Gora se pita: Da li se iko ikada izvinio za one koji su stradali u Lori? A to su bili naši ljudi, naša krv, sinovi ove zemlje. Njihova jedina krivica bila je u tome što su vjerovali u bratstvo, u Jugoslaviju, u ideju da narodi mogu živjeti zajedno. Vjerovali su, borili se za ideale koje su smatrali uzvišenim, a onda su platili najveću cijenu.

Predsjednik Crne Gore i dalje ćuti i drži ruku na srcu. Ali na čijem srcu? Na srcu onih koji danas žele da nas ubiju, ili na srcu onih koji su mu dali glas i povjerenje, koji su glasanjem protiv Mila Đukanovića beskrajno vjerovali da će sadašnji predsjednik Crne Gore pokazati makar minimum poštovanja prema njima – zbog čega su mu i podarili svoj glas?

Čije je vaše srce, predsjedniče Crne Gore? Tuđe ili naše? Da li ste osjetili stid dok su skandirali da žele da ubiju vaše glasače, vaše sunarodnike, vaše saradnike u vlasti, a vi poslušno služili drugima? Da li ste osjetili stid pred zemljom u kojoj nas ima više nego što mislite? Zemljom u kojoj nas je bilo dovoljno da vam damo pobjedu, ali i zemljom u kojoj je vaše ponašanje postalo naš poraz.

Jer zaborav ubija, ćutanje ubija, ravnodušnost ubija. A mi smo živi i vaskrsli narod, sa živim ranama i živim pamćenjem. I na kraju vas pitamo: Kada kažu „ubij Srbina”, hoćete li ćutati ili ćete stati uz svoje?