Nova sezona je pred vama. Sa kakvim ciljevima i ambicijama ulazite u nju?
Najveće su ambicije, naravno – to nas i obavezuje ime Partizana, kao i sav trud koji ulažu igrači, uprava, stručni štab i svi u klubu. Prvi cilj pred nama je grupna faza Lige Evrope, na to smo najviše fokusirani u prvom dijelu sezone. U drugom dijelu slijedi borba za domaće trofeje, tako da nas čeka mnogo posla, ali i motivacije.
Kakva je atmosfera u ekipi sada na početku sezone?
Vrlo pozitivna. Na početku priprema uvijek postoji mala doza nervoze – zbog napornog rada i važnih kvalifikacija za Ligu Evrope koje su mnogo značile klubu. Osjetili smo pritisak da moramo da uspemo, jer bi neuspjeh promijenio tok sezone. Nakon tri kvalifikacione pobjede, ostvarili smo prvi cilj, ali smo brzo morali da vratimo fokus na domaće prvenstvo. Nažalost, startovali smo porazom, ali sada nas očekuje grupna faza Evrope i svi joj se iskreno radujemo.
Koliko vam znači podrška navijača?
Nevjerovatno mnogo. Kada je Banjica puna, svi igramo bolje, imamo više energije i motivacije. To je jednostavno čar sporta – volimo da svojim uspjesima usrećimo ljude i da oni to uzvrate podrškom. Nadam se da će i na predstojećoj utakmici protiv Nexe-a u novembru dvorana biti puna, kao i da će više publike dolaziti i na domaće mečeve.
Kako ocjenjuješ prošlu sezonu? Šta je bilo dobro, a šta bi moglo da se poboljša?
Mislim da je sezona bila veoma uspješna. Osvojili smo domaću titulu, što je bio glavni cilj, a samim tim obezbjedili i Evropu. Ostaje žal za drugim trofejima i Evropom, jer mislim da smo zaslužili da doguramo dalje – do završnice ili finala. Nažalost, u Bugarskoj protiv Ajak-a nismo imali sreće na penalima. Klub je tokom leta dodatno ojačao sastav i ušao u sezonu s još većim ambicijama.
Kako si se ti lično pripremao za novu sezonu – fizički i mentalno?
Pripreme su bile intenzivne. Znali smo koliko nam znači prva utakmica protiv Karijona i da moramo svi da damo maksimum. Fokus je bio na timskom radu i podjeli odgovornosti, jer rukomet je kolektivni sport. Svako od nas ima lične ciljeve, ali i zajedničku ambiciju – da Partizan napreduje.
Kako se opuštaš posle napornih treninga i utakmica?
Pošto sam rođen u Beogradu, ovdje imam svoje društvo. Volimo da provedemo vrijeme zajedno – nekad na večeri, nekad na piću ili jednostavno šetnji gradom. Takođe, trudimo se da novim saigračima pokažemo Beograd, njegove znamenitosti i da se svi što više zbližimo.
Šta te najviše smiruje posle poraza?
Najviše mi prija mirno veče, da se isključim i preusmjerim fokus. Sjutradan već razmišljam o sledećem meču i o tome kako da ispravim ono što nije valjalo. Poraz u sportu mora da se preokrene u dodatnu motivaciju.
Da nisi profesionalni rukometaš, čime bi se bavio?
Vjerovatno filologijom. Želio sam da upišem Filološku gimnaziju, ali sam se kasnije ipak opredijelio za ekonomiju. Vjerujem da bih se i u toj oblasti dobro snašao.
Kakav si van terena – povučen ili uvijek raspoložen za društvo?
Druželjubiv sam, volim ljude i društvo. Naravno, imam trenutke kada mi prija da budem sam – da pročitam knjigu ili pogledam film, da se fokusiram i napunim energijom. Kažu za mene da unosim pozitivu i energiju u svako druženje, i drago mi je ako me ljudi tako doživljavaju.
Imaš li neki skriven hobi ili strast o kojoj se ne zna mnogo?
Volio bih da imam veliku ličnu biblioteku. Trenutno sam blagi kolekcionar knjiga i to me baš ispunjava.
Koje knjige najčešće čitaš?
U posljednje vrijeme najviše ruske klasike. Jesu zahtjevni i traže vrijeme, ali to je uživanje.
Imaš li vremena za izlaske?
Ponekad, umjereno. Dešava se da izađemo, ali to su uvijek mirna druženja uz piće i razgovor. Sport nosi veliki pritisak, pa nam takvi trenuci znače da se malo opustimo.
Da li imaš s kim da razmijeniš utiske o knjigama u timu?
Ima par momaka koji čitaju, ali ne vole da se o tome puno priča. Nije rijetkost da na putovanjima vidim nekog sa knjigom. U manjoj ili većoj mjeri, svako od nas ima nešto što ga inspiriše.
