Jelena, rođena kao Jelena Jovanović, poticala je iz ugledne porodice. Njen djed bio je Mitar Martinović, crnogorski general i nekadašnji predsednik vlade Kraljevine Crne Gore. Još kao djevojka opredijelila se za glumu, a prve filmske korake napravila je 1953. godine u ostvarenju „Opštinsko dete“.

Tokom bogate karijere snimila je više od 50 igranih i 15 televizijskih filmova, među kojima su „Ljubav i moda“, „Jutro“, „Prvi građanin male varoši“, „Vruć vetar“ i „Ravna gora“. Ipak, najveću popularnost donijela joj je uloga Jelene Todorović u „Žikinoj dinastiji“, u kojoj je igrala uz Dragomira Bojanića Gidru i Marka Todorovića.

Jelena je Stevu Žigona upoznala 1950. godine na Akademiji, kada je imala svega 17 godina, dok je on, tada dvadesetčetvorogodišnjak, radio kao asistent.

Između njih su se rodile simpatije, ali Stevo nije želio otvoreno da joj se udvara zbog odnosa asistenta i studentkinje. Umjesto toga, gotovo godinu dana slao joj je anonimna ljubavna pisma, pokušavajući da osvoji njeno srce.

“U Stevu sam se zaljubila još sa 17 godina na Akademiji, gdje je radio kao asistent. Od onda sam pod njegovom rediteljskom palicom”, ispričala je Jelena mnogo godina kasnije, na predstavljanju knjige „Tako je govorio Žigon“.

Kada je došlo vrijeme da upozna njene roditelje, Stevo je u njihov dom stigao sa violinom. Iza tog neobičnog gesta krila se potresna priča iz njegove mladosti.

Naime, tokom zatočeništva u koncentracionom logoru svirao je u orkestru, a orkestarsko odijelo koje je nosio ispod zatvorske odeće pomagalo mu je da preživi hladnoću. Violina je tako za njega predstavljala simbol preživljavanja, a sada se nadao da će mu donijeti sreću i u ljubavi.

Vjenčali se poslije osam godina, a onda dobili dvoje djece

Jelena i Stevo vjenčali su se 1958. godine, osam godina nakon prvog susreta. Iste godine dobili su sina Nikolu, a kasnije i ćerku Ivanu.

“Godina 1958. unijela je u moj život bitne promjene. Oženio sam se Jelenom Jovanović i dobio sina Nikolu, danas cijenjenog i intrigantnog slikara. Gospođa Žigon potpisivala se Jelena Jovanović-Žigon. Bilo je dobronamjernih koji su taj potpis čitali ovako: Jelena Jovanović minus Žigon”, svojevremeno je ispričao Stevo.

Njihova djeca naslijedila su umjetnički dar roditelja. Ivana je izgradila glumačku karijeru, dok se Nikola posvetio slikarstvu, diplomirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu i izlagao svoja djela u brojnim evropskim gradovima.

Posljednju noć Stevinog života proveli su zajedno

Velika ljubav Jelene i Steve trajala je sve do 28. decembra 2005. godine, kada je slavni glumac preminuo. Njihova kćerka Ivana kasnije je u memoarima opisala posljednje zajedničke trenutke porodice.

“Stevinu poslednju noć probdjeli smo zajedno kod kuće, on, mama, ja i pas Bimbo. Ležao je kraj njegovih nogu nepomičan, nepomičniji od Steve, a ja sam čitavu noć pjevala svom tati o danu pobjede nad fašizmom i ponajviše Bulata Okudžavu. Toga jutra nisam primijetila da sam ozdravila i da više nemam temperaturicu koja me je pratila poslednja dva mjeseca. Osjećala sam samo jednu čudnu stvar. Moja ruka, kojom sam čitavu noć držala tatinu ledenu ruku, nije se hladila. Zapravo, tokom noći postajala je sve toplija”, napisala je Ivana.

Posljednje dane Jelena je provodila uz poeziju

Jelena Žigon preminula je 10. aprila 2018. godine u Beogradu, u 85. godini života. Do samog kraja ostala je privržena umjetnosti, a naročito poeziji, koju je voljela i često govorila napamet.

Njena kćerka Ivana kasnije je za „Gloriju“ opisala kako su izgledali majčini posljednji dani, otkrivši da joj je čitala stihove dok je Jelena, uprkos bolesti, uspijevala da ih nastavi po sjećanju.

“Šaputala sam joj: “Majko, tvoje srce je nitima poezije direktno konektovano sa srcem vasione. Zato si uvijek ostala mlada i lijepa”. Čekala sam da se probudi iz sna nekad i po nekoliko sati, da bih joj, na svoju sramotu, iz knjige čitala stihove Dušana Kostića o maslinama, narandžama, moru i arhipelazima, dok se ona nadovezivala na njih i u osamdeset petoj godini ih govorila napamet.

Kako je Ivana ispričala, majka se posebno radovala posjetama unuka, a njenu smirenost pamti i iz njihovog posljednjeg susreta.

“Bila sam mirna, gotovo ozarena svjetlošću koja ju je obasjavala dok je odlazila. Njen izraz lica, dostojanstvo, spokoj i u tom trenutku, kao hiljadu puta do tada, dao mi je snagu. Sada više nisam, naravno, samo mirna. Nedostaje mi. Plačem za njom. Toliko smo toga propustili”.