„Golden Years“ stigla je u trenutku kada je Dejvid Bouvi ponovo definisao šta njegova „plastična duša“ može da postane, ali sa primjetnim sazrijevanjem energije koju je ranije oblikovao.
Objavljena kao singl 21. novembra 1975, prije ostatka albuma “Station to Station”, „Golden Years“ se pojavila u periodu tranzicije kada nije bilo izvjesno da će Bouvi uopšte biti taj koji će pjevati snimljenu verziju, prenosi Collider.
Elvis Prisli čekao je u pozadini kao mogući izvođač, ali Bouvijeva interpretacija na kraju ju je učinila hitom, dovodeći je do 10. mjesta na Billboard Hot 100 listi.
Njen uspjeh došao je u ključnom trenutku Bouvijeve karijere, koji mnogi fanovi smatraju njegovim kreativnim vrhuncem. Stihovi „Golden Years“ otkrivaju priču o izolaciji, naivnosti i gubitku pravca. To je ujedno bio i odraz Bouvijevog stanje u to vrijeme.
Pjesma predstavlja njegovu izvanrednu sposobnost da spoji američki pop sa izrazito evropskom senzibilnošću, suptilno nagovještavajući eksperimentisanje koje će obilježiti Berlin trilogiju.
Nevjerovatno, „Golden Years“ je prvobitno napisana s idejom da je pjeva Elvis Prisli, prema biografijama Dejvida Bouvija. Bouvi i Prisli u to vrijeme bili su pod etiketom RCA Records, a Prisli je preslušavao Bouvijeve demo snimke.
Dejvid Bouvi uoči smrti u tajnosti radio na mjuziklu.
Prislijev menadžer, pukovnik Tom Parker, smatrao je da bi bilo pametno da Bouvi piše pjesme za “kralja”, s obzirom na lakoću saradnje koju im je zajednička izdavačka kuća omogućavala.
U biografiji Dejvida Baklija, “Strange Fascination – David Bowie: The Definitive Story”, zapisano je da je Bouvi jednostavno „obožavao“ Prislija i da bi volio priliku da sarađuje s njim. Ali Elvis Prisli nikada nije snimio verziju
„Golden Years“, uprkos tome što su kancelarije dvojice umjetnika bile u kontaktu.
Ono što je takođe zanimljivo je da su ova dva muzička diva rođena na isti dan – 8. januara.
Vokalni uticaj Elvisa na pjesmu
Kada preslušate „Golden Years“, jasno je zašto bi Elvis Prisli bio izvanredan izvođač te pjesme. Vokal na snimku počinje prepoznatljivo elvisovski – dubok, gladak, hladnokrvno isporučen.
Već u prvoj strofi Bouvijev glas se melodijski i ritmički prepliće, prateći slobodnu elastičnost koju je Prisli učinio ikoničnom dvadeset godina prije nego što je „Golden Years“ snimljena.
Bouvi se poziva na Prislijevu tehniku kroz cijelu pjesmu, ali jedan stih u drugoj strofi to čini posebno precizno: „In walked luck, and you looked in time / Never look back, walk tall, act fine,“ odiše toplom baritonskom snagom koja je smireno obuzdana, labavo oblikovana fraza koja daje prednost izrazu nad ritmičkom strogošću.
Bouvi je nevjerovatno izvodio različite likove, a pastiž Elvisa Prislija bio je pametan način da otjelotvori osjećaj nostalgične duše u svom naprednom funku. Suptilno referišući na ikonu, Bouvi je hrabro poručio da njegova muzika cilja na legendarne domete, i to je zaista i postigla.
Nakon Bouvijevog uspjeha sa pjesmom “Fame”, on i njegova izdavačka kuća željeli su ponavljanje rezultata. Bouvi je proširio upbeat funk elemente tog snimka da bi postavio temelje albuma “Station to Station”.
„Golden Years“ je suzdržanija od velikog zvuka pjesama „Young Americans“, „Fascination“ i „Fame“ s prethodnog albuma iz 1975, i više naginje ka hladnijem, sofisticiranom istraživanju muzike inspirisane soulom.
Usporavanje tempa takođe implicira tiho pripremanje za eksperimentisanje koje je Bouvi u potpunosti prihvatio kroz Berlin trilogiju.
„Golden Years“, kao i ostatak albuma “Station to Station”, može se smatrati kreativnim mostom između Bouvijevog „plastičnog soula“ i kasnijeg avangardnog zvuka krajem sedamdesetih.
U to vrijeme, 1975. godine, Bouvi je bio na vrhuncu upotrebe droga. Živio je u Los Anđelesu u nezdravom stanju, često doživljavajući paranoju.
Stihovi „Golden Years“ pričaju priču o osjećaju izgubljenosti i izolacije, sa stihovima poput „Run for the shadows / In these Golden Years“, koji izražavaju gotovo strašljivo stanje unutar rastrzanog osjećaja sebe.
Postavljeni uz optimistični soul instrumental, stihovi nose snažan osjećaj sumnjičave melanholije, koja je prenijeta sa Young Americans i još više proširena na Station to Station, u još distanciranijem maniru.
