Pošto je bila muza Sartra, Kamija, Koktoa, Prevera, Serža Gensbura i Žaka Brela, i ljubavnica legende džeza Majlsa Dejvisa, može se reći da Greko personifikuje šik pariske lijeve obale. Ona je bila više od pjevačice, jer je predstavljala otjelovljenje pobune, slobode i individualizma. I ona i pjesme koje je pjevala postale su sastavni dio francuske kulture.
Od kasnih četrdesetih, pa u pedesetim i šezdesetim njene ploče su se slušale na gramofonima u hiljadama jednosobnih stanova, a njeno lice je ukrašavalo zidove hiljada potkrovlja. Ona je stvorila stil jedne generacije, sa svojim kao ugalj crnim slapom duge, prave kose, kratkim šiškama, crnim ajlajnerom i tenom boje slonovače.
“Ti se izlažeš mjesečevim zracima, a ostali se izlažu sunčevim”, rekao joj je Pikaso jednom prilikom.
Crni džemperi i tričetvrt pantalone upotpunili su izgled koji je postao paradigma boemskog šika. Njen glas nije bio manje mračan. To je bila Edit Pjaf sa elegancijom i femme fatale aurom Marlen Ditrih, koja pjeva pjesme koje su bile delom Kurt Vajl, delom džez, a velikim delom francuska šansona.
Greko je bila uspješna i kao glumica. Ranih pedesetih Holivud je uočio njen glamur, i ona se pojavila na filmu uz Orsona Velsa, Ingrid Bergman i Erola Flina. Ali uloga Kraljice bahanatkinja, u kožnu jaknu obučene predvodnice bande u Koktoovom Orfeju sa Žanom Mareom, možda je njena najupečatljivija i zasluženo najčuvenija uloga. Kokto je zasnovao taj lik na ličnosti same Greko. Iako je bila tek u kasnim tinejdžerskim godinama kada je upoznala Sartra i Koktoa, Greko je već imala hladnokrvnost mnogo starije osobe, prezir prema establišmentu i sklonost da se ne samo odupire svojim protivnicima već i da često upotrebi pesnicu.
“Bila sam veoma teška mlada osoba, i bila sam veoma nasilna. Tukla sam se”, prisjeća se ona glasom koji zvuči bar dvadeset godina mlađe od njene 73 godine. “Kad se ispred vas nađe neka glupa osoba ili neko ko je pomalo fašista, i kad osjetite da riječi više nisu dovoljne, dobijete želju da udarite. I ja sam to radila. I tako me je Kokto zapazio.”
Protivljenje autoritarizmu u paru sa književnim pedigreom tekstova njenih pjesama načinilo je od nje zvijezdu. Njen život je bio ogledalo života Francuza kao nacije tokom i posle Drugog svjetskog rata. Njen otac, Korzikanac, napustio je porodični dom u Dordonji kada je Greko bila dijete, a majka i sestra su odvedene u koncentracioni logor zbog aktivnosti u Pokretu otpora kada je ona imala 15 godina. Godinu dana kasnije i Greko je uhapšena i provela je mjesec dana u zatvorskoj ćeliji koju je dijelila sa tri prostitutke. Poslije strogog vaspitanja u manastiru, bilo je to surovo buđenje.
Pošto je puštena iz zatvora i našla se sama u Parizu, u društvo ju je uveo jedan prijatelj koji ju je upoznao sa Sartrom i njegovim krugom. Sartr je u to vrijeme već bio kultni junak i, iako već u godinama, brzo je postao njen prijatelj i mentor, zarobljen onim što je izgledalo kao uistinu slobodan duh.
Njen duh je bio duh toga vremena, i u tome je ležala njena velika sreća. Godine neposredno poslije rata bile su godine oslobađanja obuzdavanih emocija i frustracija, a centar ponovo pronađene slobode bila je oblast Sen Žermen de Pre na lijevoj obali Sene. Njeni kafei, barovi i noćni klubovi brzo su postali magnet za pisce, umjetnike, muzičare i filozofe.
“To je bilo potpuno čarobno”, kaže Greko. “Događala se sloboda i odjednom smo mogli da razgovaramo, da govorimo glasno i mogli smo da hodamo ulicom, a da ne moramo imati oči na leđima. Bili smo slobodni, a biti slobodan najveća je dragocjenost u životu”.
Kasnije je Sartr na Grekoovoj zasnovao lik pjevačice u svojoj trilogiji Putevi slobode, ali najveći uticaj na njenu karijeru imala je njegova odluka da piše pjesme za nju. Dajući joj tek završenu pjesmu prije nego što je krenula na svoju prvu turneju van Francuske, rekao joj je: “Izvoli – ovo će ti biti pasoš.” “I te pjesme jesu bile moj pasoš”, slaže se ona, “bile su čitav moj život.” Sartr je došao na ideju da piše za Greko 1949. godine, kada je ona zamoljena da pjeva na ponovnom otvaranju predratnog noćnog kluba Le Boeuf sur le Toit.
Ranije je već pjevala u klubu Tabou, centru noćnog života Sen Žermena, ali joj je bio potreban novi materijal za otvaranje. Sartr joj je ponudio neke pjesme i predložio da kompozitor Žozef Kosma napiše muziku. Greko i njene pjesme postale su senzacija, i tokom nekoliko narednih godina ona je snimala pjesme koje su pisali gotovo svi veliki pisci tog vremena. Ideja da tako cijenjena imena kao što su Sartr, Kami i Prever mogu da pišu tekstove za jednu šansonjerku izgledala je revolucionarno.
Ali za Sartra je to bilo potpuno prirodno.
“Pisci drama pišu za glumce”, rekao je, “pa zašto neko ne bi pisao pjesme za pjevačicu? Pisac često zaboravlja da riječi imaju senzualnu ljepotu. Glas Grekoove nas na to podsjeća. Nježan, topao i lak, njen glas raspaljuje vatru riječi. Napisao sam te pjesme zbog nje, i da bih sa zadovoljstvom gledao kako moje riječi postaju drago kamenje”.
Ti stihovi su govorili o ljubavi, životu, smrti i slobodi, ali dok je nekonformizam lijeve obale reflektovao osjećanja mnogih Francuza, neki su bili zapanjeni kada su se raširile glasine o slobodnom životu koji je Greko vodila.
“Ja sam drugačija”, rekla je Greko kasnije. “Rođena sam slobodna i skandalozna. Nisam sujetna, ja sam ponosna, i da, ja imam pravo da posjedujem tijelo.” Konzervativniji slojevi društva bili su još više šokirani kada je Greko započela dugu vezu sa crncem – Majlsom Dejvisom, koji tek što je stigao u Pariz. “Jednostavno smo se zaljubili. To je bila ljubav na prvi pogled”, kaže ona.
Njena hrabrost je doprininijela da se njena slava raširi, jer se usprotivila predrasudama pljujući u ruku šefa restorana koji je odbio da usluži nju i Dejvisa.
“Upoznala sam tog čovjeka, koji je bio veoma mlad, kao i ja. Izašli smo na večeru sa njegovim prijateljima, ljudima koje ja nisam poznavala. I tako se desilo. Ja nisam govorila engleski, on nije govorio francuski. Ne znam kako se to desilo. Čudo ljubavi… Mnogo godina kasnije u Voldorf hotelu u Njujorku, gdje sam imala lijep apartman, pozvala sam Majlsa na večeru. Svi su bili u čudu kada se pojavio u tada tako otmenom hotelu jedan crnac. Posle dva sata, hrana nam je gotovo bila bačena u lice. Večera je bila dugačka i mučna i onda je on otišao”.
U 4 sata ujutru, dobila sam poziv od Majlsa, koji je bio u suzama.
“Nisam mogao da dođem sam, rekao je. “Ne želim nikada više da te vidim ovdje, u zemlji gdje je naša veza nemoguća.” Tada sam shvatila da sam napravila veliku grešku, iz koje je proistekao čudan osjećaj sramote koji nikada neću zaboraviti. U Americi njegova boja kože mi je postala stvarna, dok je u Parizu ona bila nebitna. Između nas se desila velika ljubavna afera, onakva kakvu želite da svako doživi. Kroz život, nikada nismo izgubili jedno drugo. Uvijek kada je mogao ostavljao bi mi poruke koje su me čekale u hotelskim sobama, gde god da sam putovala. “Ja sam bio tu, ti nisi”.
Došao je da me vidi kod mene kući par mjeseci prije nego što je umro. Sjedio je u sobi za crtanje i u jednom momentu odšetao do verande da pogleda baštu. Čula sam njegov smijeh. Pitala sam ga šta je smiješno. “Bez obzira gdje sam bio na planeti, kad se prisjetim, znao sam da si to ti.”
Njeni tekstopisci su isticali njenu sklonost ka skandalima, i numere kao što su Deshabillez- moi (Svucite me) i Je Hais les Dimanches (Mrzim nedelje) postale su njen zaštitni znak, uz klasike kao što je L’Eternel Feminin (Večna ženstvenost) i Preverova pesma Les Feuilles Mortes (Uvelo lišće).
Krajem pedesetih, kada se Gensbur ponudio da piše za nju, ona je već bila međunarodna zvijezda. Njih dvoje su otišli na večeru i narednog dana Gensbur je došao na njena vrata sa La Javanaise – pjesmom koja je sada toliko ukorijenjena u francusku kulturu da je uče djeca u školi. Gensbur je nastavio da piše mnoge pjesme za nju i, uprkos pojavi Beatlesa i “je, je” buma, Greko je ostala nacionalna heroina.
Šezdeset godinakasnije ona je još duboko poštovana – koliko zbog svojih pjesama toliko i zbog svojih stavova. I to je dio njenog upornog apela. Sartra je inspirisao nezavisan duh i žena koja se nije bojala da živi svoj život onako kako želi. “Je suis une femme debout (Ja sam uspravna žena)”, kaže ona. “Ja ne gubim dostojanstvo”.
Žilijet Greko je umrla u 96. godini života.
Ona je bila pjevačica za koju su pjesme pisali Sartr, Kami i Prever, Koktoova glumica, ljubavnica Majlsa Dejvisa, ikona vremena egzistencijalizma i crnih rolki, kada je Pariz još bio centar svijeta.
