Ponekad se u medijima rasplamsava polemika o tom predmetu koji povremeno dijeli roditelje, pedijatre i pedagoge. Diskusiju o tome je prije nekoliko godina poslije dužeg vremena ponovo pokrenula američka novinarka, Rebeka Onion, u članku objavljenom na Slejtu, gdje iznosi lično iskustvo i pokušava da odbrani korisnost ovog toliko kritikovanog sredstva.
Onion, majka tada trogodišnje devojčice, odlučila je da kćerki pruži šetnje ne više iz kolica, već pored nje hodajući. To je bila pedagoška odluka, zamišljena da je navikne na prisustvo među ljudima. Ali jednog dana djevojčica, privučena tezgom sa slatkišima, odjurila je iznenada kroz gomilu.
Ništa ozbiljno se nije dogodilo, ali taj trenutak probudio je u Onion strah od onoga što bi se moglo desiti na prometnoj ulici.
Otuda ideja – zašto ne koristiti povodac da bi dijete imalo slobodu kretanja, a opet bilo bezbjedno i od svojih postupaka i od eventualnih otmica?
Istorija duga skoro vijek
Povodac za djecu nije novo otkriće. Još 1939. godine časopis Woman’s Home Companion na naslovnoj strani prikazao je dijete na povocu, što pokazuje da je praksa tada bila prihvaćena.
Sedamdesetih godina poznati pedijatar, Bendžamin Spok, ga je opisivao kao „veoma zgodan“, ali je devedesetih promijenio stav, u vrijeme kada je društvena osuda već bila snažna. Popularna kultura ga je dodatno ismijala – u epizodi Simpsonovih iz 1992. jedno dijete se žali da povodac „ponižava oboje“, i njega i roditelja.
Danas tržište nudi „prijateljskije“ verzije: rančeve sa povocem, često u obliku životinja i jarkih boja, zamišljene da ublaže osećaj sputanosti.
Između bezbjednosti i stigme
Problem nije toliko u efikasnosti sredstva, koliko u stigmi koja ga prati.
„Ako se majka muči da trči za djetetom, dobija osmijehe i podsticaje; ako hoda uredno sa djetetom na povocu, dobija osuđujuće poglede”, piše američka novinarka Onion.
Slučaj gorile Harambe, ubijene u zoološkom vrtu u Sinsinatiju nakon što je trogodišnjak pao u njen kavez, ekstreman je primjer – majka je bila optužena za nemar, ali bi pomišljenju onih koji su za povodac, on možda spriječio tragediju.
Marijana Monteroso koja se na Instagramu predstavlja kao muzičarka sa autizmom objavila je sliku autističnog djeteta na povodcu objašnjavajući zašto je to za nju neprihvatljivo obraćajući se roditeljima koji to čine.
„Reći ‘vezujem ga zbog njegove bezbjednosti’ nije ispravno, to je zbog tvoje udobnosti i potrebe za kontrolom, a ne zbog njegove slobode. Navikavaš ga da ne vjeruje svom tijelu i da ne bira, kažnjavaš ga zato što je takav. Ako autistično dijete bježi, uvek postoji razlog (dosada, zbunjenost, neželjeni dodiri, buka, nova sredina). Povodac nije bezbjednost, već prinuda koja podučava neurotipičnom ponašanju. Prekini njihovu upotrebu, prilagodi okolinu i zaista ga saslušaj, odrastaće bez osećaja da je zauvek pogrešan“, navela je Monteroso.
Mišljenja stručnjaka
Medicinska i pedagoška zajednica i dalje su podijeljene. Ben Hofman, pedijatar i direktor Saveta za prevenciju povreda Američke akademije pedijatara, priznaje da su djeca „mašine znatiželje“ i da povodac može biti izuzetna mjera bezbjednosti, ali ga ne bi koristio svakodnevno.
Dženet Lansberi, predstavnica “Respectful parenting” pristupa, upozorava na pedagoški aspekt – držanje djeteta za ruku jača vezu i uči ga pravilima ponašanja u javnosti, dok povodac može eliminisati važne trenutke učenja.
Franceska Romana Grasso, italijanski pedagog, naglašava da ograničavanje prirodnog motornog razvoja može učiniti dijete nespretnim i nesposobnim da procijeni opasnost. Alberto Vilani, predsednik Italijanskog pedijatrijskog društva, priznaje da redinice mogu imati smisla u posebnim situacijama, poput gužvi ili opasnih mjesta.
Za i protiv među roditeljima
Na italijanskim, ali i međunarodnim internet forumima svjedočenja su podijeljena. Neki roditelji tvrde da su izbjegli nesreće zahvaljujući povocu, dok ga drugi vide kao okrutno sredstvo koje „tretira djecu kao pse“. Ipak, jedno je jasno – povodac ne može zamijeniti vaspitanje i neposredni nadzor roditelja.
Iza polemike
U Italiji su povodci i dalje rijetki, možda iz kulturnih razloga. Ipak ukoliko ga je skoro nemoguće vidjeti na jugu Italije, na sjeveru nije tako rijetko.
Mnogi smatraju da osnovni problem ostaje: Kako uskladiti eksplozivnu radoznalost djece sa urbanim prostorima koji su sve manje prilagođeni najmlađima?
Američka novinarka zaključuje da su djeca „napola divlja“ u svijetu oblikovanom za predvidive odrasle. Možda povoce, umjesto simbola sputavanja, treba posmatrati kao tehnološku prilagodbu toj nesrazmjeri?
Ipak, danas su skoro svi gledali mamu sa svojom djevojčicom na drečavom povocu, a ja nisam mogla da se otmem utisku da svijet ide putem koji je daleko od onoga u kome sam ja odrastala.
