I pored tehnološkog razvoja i sve većeg oslanjanja na nauku, svakodnevni život pokazuje da praznoverje nije nestalo. Naprotiv. Mnogi i dalje pre važnog ispita ili razgovora za posao ukrste prste, nose amajliju ili izbegavaju određene postupke za koje se veruje da donose nesreću.
Iako je decenijama važila za evropsku prijestonicu sujevjerja, ispred Italije se sada nalaze Letonija sa 60 odsto i Češka sa 59 odsto ispitanika koji vjeruju u različite oblike sreće i nesreće.
Sa druge strane lestvice nalaze se Finska, gde je sujeverno 21 odsto građana, Holandija sa 25 procenata, Francuska sa 28 i Belgija sa 31 odsto.
Ako postoji mesto koje simbolizuje italijansko praznoverje, onda je to Napulj. U ovom gradu vijekovima se prepliću narodna tradicija, religijska vjerovanja i stari običaji.
Jedan od najpoznatijih simbola je crveni rog, poznat kao korničelo (cornicello). Ova amajlija, koja se najčešće izrađuje od crvenog korala, nosi se kao zaštita od uroka i zle sreće i danas je jedan od najprepoznatljivijih italijanskih simbola širom svijeta.
Narodno predanje kaže da korničelo nikada ne treba kupovati za sebe; mora se dobiti kao poklon od voljene osobe da bi pravilno funkcionisao. Najmoćniji su kada se prenose sa roditelja ili baka i deka na mlađe generacije tokom važnih životnih prekretnica.
Ako se srećni rog neočekivano odlomi ili polomi, sujeverje kaže da je uspješno apsorbovao talas negativne energije ili loš znak namijenjen vama.
Napulj je poznat i po „Smorfiji“, tradicionalnom tumačenju snova, prema kojem svaki san ima svoj broj koji se može igrati na lutriji. Ovaj običaj i dalje je dio lokalne kulture i svakodnevnog života mnogih stanovnika juga Italije.
Прикажи ову објаву у апликацији Instagram
Crna mačka i petak 17.
Među najrasprostranjenijim vjerovanjima i dalje je ono da crna mačka koja pređe put donosi nesreću. Tu su i razbijeno ogledalo, prosuta so ili ulje, otvaranje kišobrana u kući, stavljanje šešira na krevet ili ostavljanje hleba naopako na stolu.
Za razliku od anglosaksonskih zemalja, gdje se nesrećnim smatra petak 13, u Italiji je to petak 17. Razlog se povezuje sa rimskim brojem XVII, koji se može presložiti u latinsku reč „VIXI“ – „živio sam“, što simbolično upućuje na kraj života.
Zbog toga pojedine italijanske kompanije i danas izbjegavaju broj 17 u numeraciji sjedišta, soba ili redova.
Zašto praznovjerje opstaje?
Antropolozi i psiholozi smatraju da praznovjerje nije samo ostatak starih vjerovanja, već način na koji ljudi pokušavaju da se izbore sa neizvjesnošću.
Kada se suočimo sa važnim životnim događajem, ispitom, razgovorom za posao, sportskim takmičenjem ili medicinskim pregledom, rituali i amajlije pružaju osjećaj sigurnosti i kontrole, iako racionalno znamo da oni ne mogu promijeniti ishod.
Poznata je i izjava danskog nobelovca Nilsa Bora, koji je u svojoj kancelariji držao potkovicu za sreću. Kada su ga pitali da li zaista vjeruje u nju, odgovorio je: „Ne vjerujem, ali kažu da djeluje i kada ne vjerujete.“
Sujeverje i fudbal
Sport je jedno od područja u kojima rituali imaju posebno mesto. Mnogi fudbaleri godinama ponavljaju iste pokrete prije utakmice, nose istu opremu ili izlaze na teren uvijek istim redosledom.
Ni navijači nisu izuzetak. Istraživanja pokazuju da približno trećina italijanskih ljubitelja fudbala ima sopstvene rituale tokom utakmica – gledaju meč sa istim društvom, sjede na istom mjestu, nose „srećni“ dres ili neku amajliju.
Neki čak vjeruju da je poraz njihovog kluba posledica toga što su tog dana prekinuli svoju uobičajenu rutinu.
Više od običaja
Praznoverje u Italiji nije samo skup iracionalnih vjerovanja. Ono predstavlja dio kulturnog identiteta zemlje, oblikovanog vjekovima istorije, od antičkog Rima i paganskih običaja do savremenog narodnog folklora.
Istraživanje Evrobarometra pokazuje da gotovo šest od deset Italijana i danas, makar povremeno, pribjegava nekom obliku praznovjerja. Ne zato što nužno vjeruju da ono može promijeniti sudbinu, već zato što pomaže da se lakše prihvati ono što je van ljudske kontrole.
U vremenu brzog tehnološkog napretka, izgleda da amajlije, rituali i stara vjerovanja još nisu izgubili svoje mjesto u svakodnevnom životu Evropljana.
