Riječ je o jednom golupčiću, kojeg je sreća ipak pogledala, iako je, dok je bio skroz malen i nemoćan, vjerovatno pao iz gnijezda.

Kada su u svom dvorištu pronašli goluba, ni Gorica Đ., niti njena kćerka Dejana nisu vjerovale da će on, tada tek goluždravi ptić, uspjeti da preživi.

Ipak, ljubav prema životinjama i volja da mu pomognu preovladali su pa su ga unijele u kuću u kutiji za cipele.

“Svako jutro Dejana je ustajala plačući, jer je mislila da će golub biti mrtav kad otvori kutiju, a on je bio živ, pa je ostao Živorad”, priča nam Gorica.

Uz puno ljubavi, truda i volje, Živorad je porastao i postao pravi pravcati prelijepi golub, kao da nikad nije ni ispao iz gnijezda.

Otišao je svojim putem, ali, vjerovali ili ne, još nikad nije zaboravio da se vrati kući.

Dolazi svaki dan, između 13 i 15 časova, a ako Goričin auto nije tu, on ode.

“I dalje dolazi, svaki dan…

Uđe, jede, bude malo i ode…

Ko zna gdje živi. Ali dođe uvijek.

Ne voli da ga diramo, ali tu je u blizini”, dodaje Gorica.

Gorica se nedavno borila za zdravlje i, dok se oporavljala, stigao je i Živorad.

Ovaj put se nije odmicao od nje.

“Ležala sam, boljelo me, nisam se mogla pomjeriti. I on dođe i legne na moju nogu i tu je spavao dok god sam ležala”, dodaje ona.

Živorad ima i karton kod veterinara, u njemu piše, šta drugo, nego golub Živorad.

“Skoro se bio razbolio, pa sam ga vodila kod veterinara. Možete misliti kad su me vidjeli tako s golubom.

I pita sestra da ukuca u kompjuter: ‘Kako se zove?’

Rekoh: ‘Živorad'”, govori Gorica s osmijehom i ponosom.