Ovu teoriju je prvobitno predložio australijski astrofizičar Brendon Karter i ona je poznata kao Karterova katastrofa.

Njena suština je u tvrdnji da postoji specifičan, konačan broj ljudi koji će ikada živjeti na Zemlji. Kada se taj broj “potroši”, svijet kakav poznajemo doći će do svog kraja.

Kako prenosi IFLScience, ova teorija se oslanja na stariju hipotezu iz 16. vijeka poznatu kao Kopernikanski princip. Ovaj princip tvrdi da naša zapažanja sa Zemlje predstavljaju prosječnu poziciju u svemiru, a ne neku privilegovanu ili posebnu lokaciju.

Iako nas činjenica da još nismo otkrili drugi oblik života van naše planete može navesti na pomisao da zauzimamo jedinstveno mjesto u kosmosu, Kopernikanski princip sugeriše da je naša pozicija zapravo obična i reprezentativna za širi univerzum. Karterova katastrofa se bazira upravo na toj pretpostavci – da je naše mjesto u vremenu i prostoru prosječno, a ne izuzetno.

Ova logika se već stotinama godina koristi za razna predviđanja. Na primjer, fizičar Dž. Ričard Got III koristio ju je kako bi izračunao koliko će se određene predstave zadržati na Brodveju. Sada se ista ta matematika primjenjuje na daleko važnije pitanje: kraj ljudske egzistencije.

Pod pretpostavkom da je ukupan broj ljudi koji će ikada postojati već određen, život svakog pojedinca može se smatrati nasumičnom pozicijom unutar tog ukupnog skupa. Na osnovu toga, proizilazi da postoji 95 odsto šanse da je bilo ko od nas rođen unutar posljednjih 95 odsto ukupnog broja ljudi koji će ikada postojati.

Procjenjuje se da je do danas rođeno oko 60 milijardi ljudi. Matematički gledano, postoji 95 odsto vjerovatnoće da će ukupan broj ljudi koji će ikada živjeti dostići cifru od 1,2 biliona (1.200 milijardi).

Naravno, postoje i zanimljivi protivargumenti, uključujući stav da se možda nalazimo u prvih pet odsto ukupnog postojanja čovječanstva. Ipak, Karterova katastrofa izvodi naizgled preciznu godinu za kraj svijeta.

Uz pretpostavku da će se svjetska populacija stabilizovati na oko 10 milijardi ljudi i da će prosječan životni vijek ostati 80 godina, ova teorija smješta kraj čovječanstva u 11.146. godinu nove ere. To je otprilike 9.120 godina od danas.

Za bilo koga ko živi u sadašnjem trenutku, ovaj vremenski period djeluje nezamislivo daleko, iako ideja da se nalazimo u završnim fazama ljudskog postojanja i dalje izaziva nelagodu.

Naravno, postoji i realna mogućnost da naša planeta postane nenastanjiva mnogo ranije usled klimatskih promjena. Gledajući još dalje u budućnost, Zemlja će se suočiti sa širenjem Sunca koje će je na kraju progutati. Na ovaj ili onaj način, iščeznuće čovječanstva djeluje neizbježno.