Navika koja ima najveći uticaj zapravo uopšte nije lična.
Riječ je o automatskoj sklonosti ljudi da svoje ponašanje na internetu prilagođavaju ponašanju svih oko sebe.
Ova navika ima ime: „držanje koraka“
„Držanje koraka“ označava refleks da količinu vremena koju na internetu provode „svi koji su poput mene“ prihvatamo kao nevidljivu polaznu tačku za procjenu šta se smatra normalnim, zdravim ili očekivanim nivoom aktivnosti na internetu.
Istraživanje objavljeno 2024. u časopisu Frontiers in Psychology pokazalo je da se kod adolescenata percepcija o tome šta je uobičajeno među vršnjacima veoma poklapa sa time koliko i sami objavljuju sadržaj, reaguju na objave i provode vremena na internetu.
Autori Svjetskog izvještaja o sreći došli su do sličnog zaključka na nivou čitave populacije. Isti sat proveden na internetu može za jednu osobu biti bezazlen, pa čak i koristan, dok za drugu može postepeno narušavati blagostanje. Presudni faktor je gotovo u potpunosti to koliko je društveno okruženje te osobe već zasićeno intenzivnim korišćenjem interneta.
U vršnjačkim grupama u kojima je korišćenje društvenih mreža i dalje relativno rijetko, više vremena provedenog na internetu uglavnom je povezano sa nešto boljim osjećajem blagostanja. Međutim, kada takva grupa pređe prag visoke zasićenosti, isti taj sat počinje da bude povezan sa lošijim blagostanjem. Negativan efekat postaje izraženiji što je intenzivno korišćenje interneta rasprostranjenije.
Ovo predstavlja važan doprinos uvriježenoj tvrdnji da su „ekrani loši“. Zaključak nije da šteta nastaje isključivo u odnosu između čovjeka i njegovog telefona. Ona se širi i kroz društvena očekivanja. Drugim riječima, svi neprimjetno prilagođavaju svoje navike nivou korišćenja interneta koji je u njihovom okruženju postao sasvim uobičajen.
Zašto ova navika više pogađa neke generacije nego druge
Ovi nalazi pomažu da se objasni nešto što već duže zbunjuje istraživače. Mladi prijavljuju najveći pad blagostanja povezan sa korišćenjem interneta, iako se količina vremena koju provode na mreži nije dramatično povećala u odnosu na period od prije nekoliko godina.
Problem nije prvenstveno u tome što koriste telefone mnogo više nego ranije.
U gotovo svim zemljama obuhvaćenim istraživanjem korišćenje društvenih mreža među mladim odraslim osobama danas je gotovo univerzalno. Ono što im nedostaje jeste vršnjačka grupa u kojoj intenzivna upotreba interneta nije uobičajena i koja bi mogla da posluži kao tačka poređenja. Za njih praktično više ne postoji verzija „normalnog“ života koja nije snažno povezana sa internetom. Okruženje zato više ne pruža nikakav prirodni mehanizam koji bi ograničio takvo ponašanje.
Starije odrasle osobe, s druge strane, i dalje žive u raznovrsnijim digitalnim okruženjima. Neki njihovi vršnjaci intenzivno koriste internet, a mnogi ne. Zbog toga njihovo lično korišćenje interneta ima veći značaj samo po sebi, bez dodatnog pritiska koji stvara potpuno zasićena vršnjačka grupa.
Prevazilaženje ove navike nije pitanje snage volje
Tu rezultati istraživanja postaju neprijatni za sve koji vjeruju da je dovoljna samo samodisciplina. Pregled istraživanja objavljen 2025. u časopisu Frontiers in Psychology pokazuje da na ponašanje ljudi na internetu najdosljednije utiču norme koje oni vjeruju da postoje, a ne nužno stvarne društvene norme.
Ako šteta zavisi od toga koliko je vaše okruženje zasićeno intenzivnim korišćenjem interneta, onda će smanjenje sopstvenog vremena provedenog na mreži u takvom okruženju pružiti samo djelimičnu zaštitu. I dalje živite u društvenoj normi koja je oblikovana tako da intenzivno korišćenje interneta djeluje potpuno neprimjetno. Umjerena upotreba se gotovo doživljava kao uzdržavanje. Pokušaj da se iz toga potpuno izađe samostalno znači borbu protiv struje, umjesto plivanje zajedno s njom.
Posljedice ne pogađaju samo raspoloženje. Sve intenzivnije korišćenje interneta u zasićenim okruženjima povezano je sa stvarnim padom međuljudskog povjerenja. To je potvrdilo i istraživanje objavljeno 2025. u časopisu Frontiers in Sociology, zasnovano na reprezentativnim podacima iz Kine. Istovremeno opada osjećaj društvene povezanosti. Ljudi sve lošije ocenjuju kvalitet svog društvenog života u poređenju sa vršnjacima, čak i kada se njihovo stvarno druženje van interneta nije značajno promijenilo. Šteta se često najprije javlja u načinu na koji ljudi doživljavaju sopstveni život. Mnogo prije nego što postane vidljiva u njihovim svakodnevnim navikama.
Okruženje, a ne pojedinac
Poenta nije da bi svi trebalo da ostave telefon niti da je vrijeme provedeno pred ekranom samo po sebi glavni krivac. Ključni faktor je okruženje, a ne pojedinac. Drugim riječima, vršnjačke grupe, porodica i krug prijatelja sa kojima neko provodi vrijeme jednako su važni kao i ono što ta osoba radi sama koristeći neku aplikaciju.
Traženje odnosa i zajednica u kojima intenzivno korišćenje interneta nije podrazumijevana norma može učiniti više za nečiju sreću nego bilo koje lično pravilo o ograničavanju vremena pred ekranom. Ono mijenja referentni okvir prema kojem procjenjujemo svoje ponašanje, a ne samo samo ponašanje.
Na kraju, navika koje se zaista vrijedi osloboditi nije prečesto provjeravanje telefona. To je pogrešno uvjerenje da je okruženje zasićeno intenzivnim korišćenjem interneta zapravo neutralno.
