Nije sasvim jasno zašto su šrafovi predstavljeni kao vrhunac apsurda, jer ako želite da koristite ukradeni držač za toalet papir, biće vam potrebni. To je samo zdrava logika.
Jedan ugostitelj iz Kvebeka požalio se u julu na slične krađe – nestali su pomoćni stočić, slika, pa čak i termostat. I britanski restorateri potvrđuju da se to dešava i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Džen Ostl iz restorana „Vilson” u Bristolu rekao je za Bi-Bi-Si da su sedefne kašičice koje koristi za posluživanje sorbeta od bilja posebna meta:
„Svakih nekoliko mjeseci moram da kupim novih 28 komada.”
Ovo je stara, često prepričavana priča – sve se svodi na osjećaj da na to imate pravo, želju za suvenirom ili hrabrost podstaknutu alkoholom. Ipak, djeluje nekako retro. Zar nije stavljanje pepeljare iz restorana u džep bio suštinski sitni zločin devedesetih?
Danas bi trebalo da nas zanimaju „iskustva, a ne stvari”, i zar nije poenta objavljivanja dosadne serije od sedam loše osvijetljenih zalogajčića na Instagramu da svima pokažete da ste bili na nekom fensi mjestu, a da niste morali da ukradete tanjirić?
Uspomena, trofej ili osjećaj da ste se „izvukli“
Ipak, čini se da naši najniži instinkti i dalje prorade kada se nađemo okruženi lepim posuđem. Istraživanje dobavljača ugostiteljske opreme „Nisbets” pokazalo je da je 27 odsto odraslih Britanaca uzelo neki predmet iz restorana ili bara.
Stručnjaci objašnjavaju da krađa iz restorana često nije podstaknuta materijalnom potrebom. Kako tvrdi psihijatar dr Klaudija Ajmerih, „često se ne radi o želji ili potrebi za samim predmetom”. Prema njoj, ključni motivi uključuju uzbuđenje, ali i stvaranje priče – uzimanje predmeta iz određenog restorana pretvara ga u trofej ili uspomenu na doživljaj.
“Za uspomenu” nije dovoljna samo objava na društvenim mrežama
Drugi važan motiv je osjećaj prava. Gosti koji potroše značajnu svotu novca mogu smatrati da imaju pravo da uzmu nešto „malo” kao kompenzaciju ili dodatu vrijednost za svoj novac. Za neke, privlačnost leži u samom činu krađe i osjećaju da su se „izvukli” s nečim što ne bi smjeli da rade.
I kolumnistkinja Gardijana priznaje da nije imuna na takve zločine i priznaje da ima malu kašičicu koju sigurno nije kupila.
Kako ugostitelji odgovaraju na tihe krađe
Šta ugostitelji mogu da urade? Neki su pokušali da na predmete stave cijene, dok su se drugi upuštali u direktnu konfrontaciju sa osumnjičenim kradljivcima kašika. Poznat je slučaj iz 2012. godine kada je kuvar Tom Ejkins izazvao pometnju suočivši se sa jednim gostom.
Postoje i kreativniji pristupi, poput amnestije koju je ponudio meksički lanac restorana „Vahaka”, obećavši besplatne takose gostima koji vrate njihove atraktivne, šarene kašike.
U širem kontekstu, ove sitne krađe predstavljaju značajan trošak. Samo u kategoriji staklenog posuđa, ova navika je koštala ugostiteljsku industriju u Evropi oko 220 miliona eura u 2023. godini.
Kao odgovor na problem, ugostitelji se sve više okreću tehnologiji. Uvođenje digitalnih menija, postavljanje sigurnosnih sistema i video-nadzora postaju sve češća praksa. Ipak, diskretne krađe sitnog inventara i dalje ostaju izazov koji se više oslanja na psihologiju gosta nego na sofisticirane metode zaštite.
Dosadno rješenje je prebacivanje troškova na goste kroz više cene. Znatno zabavniji predlog je povratak brendiranih kutija šibica, koje su nekada bile legitiman i šaren način da se pohvalite da ste negdje bili. Naravno, ugostitelji bi morali da naglase gostima da je zabranjeno uzimati ih – jer na kraju, sve je u uzbuđenju, a ne u samom predmetu.











