,,Govorim o onome o čemu se ćutalo, o onima koji su pozvani pa poslati u rat, o onima koji se nikada nisu vratili i o onima koji su se možda vratili, ali su se vratili u onu državu u kojoj ih niko nije dočekao osim praznih i hladnih hodnika i spuštenih pogleda tadašnjih vlastodržaca. Govorimo o onim ljudima koje smo najviše voljeli kada smo ih slali, a najmanje poštovali kada su se vraćali na štakama ili u drvenim sanducima. I zato oni sanduci koje je kovao Veselin Bojović sa Žabljaka, jedini u ovom trenutku preživjeli iz logora Lora, su optužnica za državu koja ga je poslala, a potom zaboravila”, istekao je Bogdanović.
Kazao je Bogdanović da je razgovarao sa Veselinom Bojovićem i, kako kaže, to nije bila priča o ratu, nego o paklu:
,,125 dana zatočeništva, bez sunca i bez Boga. Na njegove oči je strijeljano njih petoro ili šestoro. A on mladi vojnik, 20-godišnjak, znate li šta je radio, poštovani građani Crne Gore? Od drvenih sanduka za municiju je pravio mrtvačke sanduke, da mu drugove ne sahrane kao brojeve. Da mu drugove sahrane kao ljude, jer to je jedina počast koju je mogao podati”, dodao je Bogdanović.
,,Sjećam se i 2004. godine, kada je nikšićko-šavnička grupa dopremljena u njen rodni grad. I ko ih je dočekao osim naroda i tišine. Nije bilo predstavnika vlasti – poslali su ih tamo kao heroje, a nijesu htjeli da ih dočekaju kao ljude”.
Svi mi, kako je kazao Bogdanović, pamtimo i one roditelje koji su sami tražili svoju djecu po masovnim grobnicama, pamtimo i one majke koje su nosile fotografije svojih sinova, svojih kćerki, tražeći makar jednu jedinu njihovu kost, ali nijesu tražile revanšizam, nije su tražile ni pravdu. Tražili su, kaže on, isključivo ono što im pripada:
,,Dostojanstvo, grobnicu i mir, ali nažalost to nijesu našle. Upravo zbog tog mira, zbog svih onih koji su sahranjeni bez groba, bez sanduka, čije su kosti ispraćene bez počasnog pozdrava, Demokratska Crna Gora će pokušati da iznađe pravni model dijelimičnog obeštećenja onih koji su prošli golgotu i užase u logoru Lora”.
Dodao je predsjednik Kluba poslanika Demokrata da to naravno ne može biti obeštećenje, niti pomoć, već dug države prema sopstvenom dostojanstvu.
,,To je onaj dug koji dijeli našu državu od one države koja ne zaboravlja ni svoje mrtve, ni svoje žive. Jer mi nikada više ne smijemo biti država koja šalje svoje ljude, a dočekuje ih kao tuđe ili kao brojeve. Niti ona država koja ćuti nad onim sanducima, koje nije kovala država nego drugovi. Niti ona država koja okreće glavu od onih roditelja koji su kopali zemlju tražeći jedinu njihovu kost”, kazao je.
Prema njegovim riječima, ne može Crna Gora biti država i dostojanstvena zemlja prije nego što se pogleda u sopstveno ogledalo.
“Ali bojim se da tamo vidi zemlju zbog koje se stidi, zbog onoga što je bila, ali naša je dužnost i obaveza da u ovom parlamentu učinimo sve, da Crna Gora bude zemlja sa kojom ćemo se ponositi zbog onoga što će tek biti i tek postati”, zaključio je Bogdanović.
