Većina tih čipova funkcioniše kao pasivne RFID ili NFC oznake – nemaju bateriju ni GPS, već reaguju samo kada ih čitač „probudi“ na nekoliko centimetara udaljenosti.
U praksi se ponašaju kao beskontaktne kartice, a postupak ugradnje traje svega nekoliko minuta i košta oko 180 dolara. Podaci na čipu mogu biti jednostavni identifikacioni brojevi, ali i složenije digitalne reference povezane s korisničkim nalozima, piše Nova.rs.
U Stokholmu je ovaj trend naročito popularan među tehnološkim radnicima.
Epicenter, poznati inovacioni centar, organizovao je čak i zabave na kojima su zaposleni i članovi zajednice mogli da ugrade čipove, dok je kompanija Biohax International prijavila nekoliko hiljada uspješnih ugradnji. U tom digitalnom ekosistemu čip omogućava sve – od ulaska u zgradu i pristupa štampačima do plaćanja kafe u kafiću.
Švedska je posebno pogodna za ovakav eksperiment jer ima veliko povjerenje u tehnologiju, izuzetno mali udio gotovine u svakodnevnim plaćanjima i dugogodišnju tradiciju digitalnih javnih servisa.
Ljudi su navikli da dijele lične podatke kroz transparentne sisteme, dok centralna banka paralelno testira digitalnu valutu, e-krunu, kako bi očuvala monetarnu stabilnost u eri bezgotovinskog društva.
Zagovornici tvrde da čipovi donose udobnost i brzinu, jer više nema potrebe za nošenjem ključeva, kartica i propusnica.
Korisnici ih ne mogu izgubiti jer su dio tijela, a jedan mikročip može zamijeniti više različitih identifikatora.
Pošto ne sadrže bateriju, nema potrebe za punjenjem ni održavanjem, pa mnogima djeluju kao praktično rješenje.
Opasnosti
Kritičari, međutim, upozoravaju da se iza tehnološke udobnosti kriju ozbiljna pitanja privatnosti i etike. Iako čip sam po sebi nema GPS, svaki prolazak kroz čitač ostavlja digitalni trag koji se može povezati s identitetom osobe, čime se stvara precizna mapa kretanja.
Što više funkcija čip preuzima – od identifikacije do plaćanja – to su veći rizici zloupotrebe i posljedice eventualnog curenja podataka. Neki stručnjaci strahuju i od pritiska na zaposlene koji bi, iako formalno dobrovoljno, mogli osjećati obavezu da pristanu na ugradnju kako ne bi bili „drugačiji“.
Bezbjednosni aspekt takođe izaziva zabrinutost. Mikročipovi se mogu neovlašćeno skenirati s male udaljenosti ako sistem nije dovoljno zaštićen. Zbog toga proizvođači razvijaju modele s većom memorijom i ugrađenim LED svetlima koja se pale prilikom skeniranja, kako bi korisnik znao da je čip očitan. Iako su medicinski rizici mali, infekcije i odbacivanje implantata nisu isključeni, a i uklanjanje čipa zahtijeva stručnu intervenciju.
Šire gledano, prelazak na digitalna plaćanja i čipove u rukama produbljuje jaz između mlađih, tehnološki pismenih građana i starijih osoba, osoba s invaliditetom i imigranata, koji se teže snalaze u bezgotovinskom sistemu. Zbog toga mnogi traže da se zadrže analogne alternative poput gotovine i fizičkih kartica.
Etička pitanja
Ovakav trend otvara brojna pravna i etička pitanja. Nije jasno ko je vlasnik podataka na čipu i ko ima pravo pristupa tim informacijama. Postavlja se i pitanje koriste li se prikupljeni podaci isključivo za identifikaciju ili i za nadzor zaposlenih – praćenje njihovog kretanja i produktivnosti. Stručnjaci smatraju da mora postojati zakonska obaveza koja garantuje da svaki korisnik ima pravo da odbije ugradnju bez posljedica, kao i mogućnost korišćenja alternativnih rješenja.
Ovu tehnologiju prate i brojni mitovi. Mikročipovi ne mogu pratiti osobu u realnom vremenu jer ne sadrže GPS ni bateriju, ali se neovlašćeno čitanje može dogoditi na maloj udaljenosti. Zbog toga bezbjednost više zavisi od kvaliteta sistema nego od samog čipa.
Za odgovornu upotrebu ovakvih implantata neophodni su strogi standardi. Ugradnja mora ostati isključivo dobrovoljna, obrada podataka minimalna i transparentna, a korisnicima mora biti omogućeno da sami upravljaju svojim identifikatorom i pristupom podacima.
Istovremeno, društvo mora zadržati tradicionalne načine plaćanja i pristupa uslugama kako bi svako imao izbor.
