Predsjednica Ustavnog suda podsjetila je da se godinama unazad Ustavni sud kroz više poznatih slučajeva bavio efikasnošću postupanja državnih organa koji se tiču torture poput slučaja Zlatarske ulice, prebijanja Milorada Mija Martinovića i slučaja Milić i Nikezić koji su dobili svoj epilog i pred Evropskim sudom za ljudska prava.

U analizi HRA i CŽP obuhvaćene su četiri odluke Ustavnog suda koje su se ticale mučenja. Armenko je navela da joj predstavlja zadovoljstvo što je Akcija za ljudska prava prepoznala da praksa Ustavnog suda u protekle tri godine predstavlja važan korektiv institucionalnih propusta u postupanju policije, državnih tužilaštava i sudova.

“Kao što ste i sami primijetili, važan doprinos Ustavnog suda ogleda se u predmetu koji se odnosi na neadekvatnu kaznenu politiku u skladu sa najnovijim standardima Evropskog suda za ljudska prava u slučaju mučenja u UIKS-u.

Upravo je ovaj predmet predstavljao prekretnicu u dosadašnjoj praksi Ustavnog suda u ovim najosjetljivijim predmetima, važnim za zaštitu prava ovih lica kako na nacionalnom nivou ali i za reputaciju države na međunarodnom nivou. Naš doprinos je dakle bio da naglasimo i uspostavimo standard da nije dovoljno da se ishoduje osuđujuća presuda, već i da kaznena politika bude takva da odvraća takvo postupanje, a posebno onih koji su upravo zaduženi za zaštitu lica pod čijom se kontrolom nalaze, daleko od očiju javnosti”, istakla je Armenko.

Nakon što je Ustavni sud usvojio ustavne žalbe ovih zlostavljanih lica, navela je Armenko, oni su pokrenuli parnične postupke zbog pretrpljenih duševnih bolova.

“Sada su na potezu sudovi da poučeni našom praksom, na adekvatan način sagledaju i primijene standarde iz odluka Ustavnog suda kako se ne bi povrede

ponavljale odnosno kako bi se adekvatno obeštetili na nacionalnom nivou. Podsjetiću da na poštovanje odluka Ustavnog suda u kontinuitetu pozivaju i Evropski sud za ljudska prava, i u to u najnovijoj odluci “Lipa protiv Crne Gore”, kao i Evropska komisija”, kazala je Armenko.

“Ustavni sud je posljednji branik zaštite ljudskih prava na nacionalnom nivou i stoga je aktivni i krajnji sudionik u sudskim postupcima sa aspekta zaštite ljudskih prava i sloboda”, kazala je Armenko i dodala:

“Kada Evropski sud za ljudska prava utvrdi povredu, prethodno ocijeni da li je tu povredu Ustavni sud prepoznao. Dakle, nadležnost zaštite ljudskih prava na nacionalnom nivou ali i najveća odgovornost jeste na Ustavnom sudu. Sa druge strane, primarnu zaštitu subjektivnih i osnovnih ljudskih prava i sloboda, pružaju redovni i specijalizovani sudovi jer sudeći u predmetima, zapravo sude o ljudskim pravima”.

Armenko je navela da je potpuno opravdano zapažanje u analizi da su podnosioci ustavnih žalbi u analiziranim predmetima mučenja u kojima je Ustavni sud odlučivao, svoju pravdu čekali i do tri godine. Upravo zbog toga je, kaže, važno što je pravilnom organizacijom rada i zalaganjem stručnog kadra, Sud došao do toga da danas nema u radu ustavne žalbe starije od dvije godine.

“Međutim bez obzira na broj ustavnih žalbi koje se nalaze pred Ustavnim sudom i opterećenost predmetima, ustavne žalbe povodom navodne kršenje prava na zabranu mučenja za Ustavni sud će uvijek biti prioritet”.

Armenko je upozorila da se pred Ustavnim sudom javlja sve veći broj složenih i izazovnih predmeta koji zahtijevaju ozbiljnu analizu i obučeni kadar koji će u potpunosti primjenjivati evropske standarde kako bi građani dobili pravdu pred domaćim organima, ne čekajući odlazak pred Evropski sud gdje se takođe čeka na odlučivanje po nekoliko godina.

“Brzo, efikasno ali nadasve kvalitetno rješavanje ovih predmeta, nije moguće bez ulaganja države a to prije svega traži donošenje novog Zakona o Ustavnom sudu jer primjenom postojećeg koji već jedanaest godina egzistira u pravnom poretku, prepoznali smo brojna pitanja koja su zrele za promjene kako bi se trajno riješilo pitanje njegovog statusa, nezavisnosti i samostalnosti po uzoru na ustavne sudove razvijenih zemalja Evropske unije čije standarde slijedimo”, zaključila je Armenko.