Današnji roditelji odgajaju djecu u svijetu neprestanih notifikacija i društvenog pritiska da se optimizuje svaki aspekt života, od rasporeda spavanja do izbora grickalica.

Istovremeno, mnogi roditelji osamdesetih i devedesetih snalazili su se uz puno manje drame i javnog nadzora. Ogromno mentalno opterećenje koje osjećaju savremeni roditelji nije posljedica manjka ljubavi prema djeci, već nošenja s pritiscima sa kojima se prethodne generacije nisu morale suočavati.

1. Ljutnja zbog oduzimanja ekrana

Kako piše YourTango, jedno istraživanje pokazalo je da ekrani utiču na nervni sistem djeteta na sličan način kao što zavisničke supstance djeluju na organizam, jer direktno stimulišu centar za nagrađivanje u mozgu.

Kako bismo se suprotstavili lošem ponašanju koje roditelji smatraju frustrirajućim, a koje je zapravo simptom odvikavanja, prvi korak je drastično smanjivanje vremena provedenog pred ekranima i povećavanje aktivnosti koje angažuju i um i cijelo tijelo.

Aktivnosti poput boravka u prirodi, planinarenja, bavljenja sportom, vožnje bicikla i romobila, kao i učestvovanja u maštovitoj igri koja uključuje kostimiranje i puno kretanja, odličan su izbor. Na primjer, djeca se mogu pretvarati da su učitelji i drže nastavu, da su gusari ili da su olimpijci koji treniraju za zlatnu medalju. To su sjajni načini da se ublaže simptomi odvikavanja od ekrana i olakša prelaz svima.

Još jedan odličan pristup je ograničavanje vlastitog vremena pred ekranima i posvećivanje više vremena direktnoj igri, slušanju, razgovoru ili jednostavno zabavljanju s djecom, jer u izreci da djeca oponašaju roditelje ima puno istine.

“Najbolji način za rješavanje ovog sve češćeg problema jeste pronaći aktivnosti koje vama i vašoj djeci donose radost, a koje uključuju tri ključna elementa: povezivanje s prirodom, puno kretanja i praktkovanje svjesnosti – umom, tijelom, govorom i ponašanjem”, savjetuje lajf kouč Visi Vilkinson.

2. Zašto dijete radi upravo ono što mu zabranite?

Kada vidite dijete da trči po kući i kažete mu: “Ne trči, pašćeš!”, i, naravno, dijete nastavi da trči i padne, u tom trenutku sigurno pomislite: “Pa upravo sam ti rekao da to ne radiš!”

Razlog zašto vaše dijete to radi jeste taj što opisujete ponašanje koje ne želite, a ispred njega samo stavljate riječi poput “Nemoj”, “Ne” ili “Prestani”. Neki psiholozi tvrde da um funkcioniše u slikama pa ne čuje negativne naredbe i vjerovatnije će učiniti ono što vidi. Dakle, kakvu god sliku stvorite u dječjem umu, to će dijete najvjerovatnije i učiniti, prenosi Index.

“Da biste riješili ovaj uobičajeni izazov, sve što treba da uradite jeste da opišete sliku ponašanja koje želite vidjeti i da naučite dijete kako da učini ono što tražite, ako ne zna. Kada je riječ o gore navedenom primjeru, recite: ‘Hodaj!’, ‘Pazi kuda hodaš’ ili ‘Hodaj pažljivo’ – to će biti dovoljno”, objašnjava savjetnica Džodi Džonston Povel, predsjednica kompanije Parents Toolshop Consulting.