Istraživački timovi UNICEF-a, ECPAT International i Interpola, su između 2023. i 2025. godine ispitali više od hiljadu djece i njihovih roditelja u Crnoj Gori i objavili da je svako deseto dijete u doživjelo neki vid seksualnog zlostavljanja, odnosno 11 odsto ispitane djece između 12 i 17 godina.

Da je situacija alarmantna potvrdilo je i, slučajno, u istom danu objavljeno saopštenje policije.

U prvom slučaju, kako navodi policija, H. H. (68) iz Plava lišen je slobode. Sumnja se da je od početka marta do početka aprila ove godine putem Instagrama upućivao poruke i ostvarivao video pozive sa maloljetnicom, slao joj neprimjeren sadržaj i zahtijevao fotografije istog karaktera.

U drugom slučaju, krivične prijave podnijete su protiv dvije petnaestogodišnjakinje. Jedna je, koristeći lažni profil na društvenoj mreži, navodila trinaestogodišnju djevojčicu na izradu fotografija i video-zapisa neprimjerenog sadržaja, koje je potom podijelila sa većim brojem lica. Druga ih je dalje distribuirala. Ova dva obrasca zlostavljanja su upravo opisana u istraživanju.

Lara Novaković, UNICEF-ova mlada reporterka iz Crne Gore, rekla je na predstavljanju istraživanja ono što je moglo biti rečeno i u ime trinaestogodišnje djevojčice iz policijskog saopštenja:

“Nama nije potrebno da odrasli paniče. Potrebno nam je da nas pripreme i nauče što je bezbjedno, što nije i što da radimo kada se nađemo u rizičnoj situaciji”, rekla je ona.

Luka Vujović, takođe UNICEF-ov mladi reporter, kazao je da djeca treba da znaju kome da se obrate.

“Kada se nešto desi, najčešće se obratimo prijatelju, a ne odrasloj osobi. Problem je što naši prijatelji ne znaju uvijek kako da nam pomognu”, rekao je Vujović.

Podaci istraživanja to potvrđuju brojkama. Gotovo 60 odsto djece koja su pretrpjela seksualno nasilje putem digitalnih tehnologija nikome o tome nije reklo. Ona koja su se ipak povjerila, najčešće su to učinila prijatelju, njih 20 odsto, pa bratu ili sestri, a tek potom majci. Manje od jedan odsto slučajeva dospjelo je do policije, socijalnog radnika ili telefonske linije za pomoć. Samo jedno dijete direktno je prijavilo slučaj policiji.

Istraživanje „Sprečavanje štete u Crnoj Gori“, pokazuje da je 11 odsto djece uzrasta od 12 do 17 godina koja koriste internet u Crnoj Gori doživjelo neki oblik seksualne eksploatacije ili zlostavljanja putem digitalnih tehnologija u toku samo jedne godine. U apsolutnim brojevima, to je oko 4.900 djece, u godini koja je prethodila istraživanju.

Kvantitativni podaci prikupljeni su na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1.039 djece i 1.039 roditelja ili staratelja. Istraživanje se oslanja i na intervjue sa 12 stručnjaka koji rade direktno sa djecom socijalnih radnika, psihologa, pedagoga, ali i 14 stručnjaka iz pravosuđa, uključujući sudije, tužioce i advokate. Četvoro mladih koji su kao djeca bili izloženi nasilju putem tehnologije učestvovali su u dubinskim intervjuima. Istraživanje je dio globalne studije sprovedene u 25 zemalja.

Ko su počinioci: Mit o strancu

Slučaj H. H. iz Plava odgovara slici koju javnost najčešće ima o ovoj vrsti nasilja odrasli stranac koji djetetu prilazi putem interneta. Istraživanje, međutim, pokazuje da je takav obrazac rijedak.

U čak 66 odsto dokumentovanih slučajeva, počinilac je bila osoba koju je dijete već poznavalo. U 51 odsto slučajeva radilo se o prijatelju ili poznaniku, a u 22 odsto o bivšem ili sadašnjem romantičnom partneru ili simpatiji djeteta. Samo u 25 odsto slučajeva počinilac je bila osoba koju dijete nije poznavalo.

Podatak o tome gdje su djeca upoznala počinioca dodatno razbija predrasudu o isključivo onlajn prijetnji – 37 odsto djece srelo je počinioca u školi, 30 odsto na javnim mjestima, a svega 30 odsto na internetu.

Vršnjačko zlostavljanje

Slučaj dvije petnaestogodišnjakinje i trinaestogodišnje žrtve pripada drugom, u istraživanju podrobno opisanom obrascu – vršnjačkom zlostavljanju, koje se u 25 odsto slučajeva pokazuje kao dominantni oblik nasilja.

Lažni profil koji je koristila jedna od prijavljenih počiniteljki tačno je taktika koju istraživanje opisuje.

“Počinioci koriste anonimnost koju omogućava internet kako bi stupili u kontakt sa djecom, stekli njihovo povjerenje i izgradili odnos sa njima. Lažni profili se koriste za lažno prikazivanje uzrasta, pola ili identiteta”, pojašnjeno je u istraživanju.

Dokumentuju se i teži oblici koordinisanog vršnjačkog zlostavljanja. Jedna od zaposlenih koja radi direktno sa djecom opisala je konkretan slučaj:

“U ovom trenutku u fudbalskom klubu, jednom lokalnom, kruži snimak djevojčice koja im eksplicitno pokazuje svoje genitalije, a dječaci je snimaju. Počinioci su dva dječaka mlađa od 14 godina, i ona je mlađa od 14 godina”.

U drugom opisanom slučaju, socijalna radnica je rekla da je jedan maloljetnik naveo djevojčicu da povjeruje da su u vezi, međutim, sve je to bilo inscenirano kako bi je ponizio.

“Odveo ju je na neko mjesto gdje su imali neki seksualni čin i dječaci su to snimili iz žbunja. Kasnije su joj poslali taj snimak i od tada počinje ucjena. Davala je novac tokom cijele jedne godine”, ispričala je ona istraživačima.

Gdje se nasilje dešava

Najčešći prijavljeni oblik nasilja bilo je primanje neželjenih fotografija seksualnog sadržaja – u slučaju sedam odsto djece iz istraživanja. Od pet odsto traženo je da podijele fotografiju ili video intimnih djelova tijela bez pristanka. Jedan odsto djece prijavilo je da je neko dijelio njihov seksualni sadržaj bez pristanka, a jedan odsto da im je prijetio objavljivanjem.

Istraživanje bilježi i pojavu vještačke inteligencije kao novog oruđa nasilja: 0,4 odsto djece izjavilo je da je neko koristio AI za kreiranje lažnih fotografija ili video-zapisa koji ih prikazuju u seksualnom kontekstu.

Pobjeda je pisala da je u jednoj školi u martu zabilježen slučaj digitalnog nasiljau kojem su žrtve učenici. Kako se sumnja, njihova fotografijа je kroz upotrebu vještačke inteligencije oblikovana u video na kom su, uz uvredljive kvalifikacije, prikazani da se međusobno tuku. Video je objavljen na jednom profilu na društvenoj mreži. U međuvremenu je sporni video, odnosno profil na društvenoj mreži obrisan. Tužilac se izjasnio da u ovom slučaju ima elemenata krivičnog djela. Poslata je zamolnica kojom se traži od vlasnika društvene mreže TikTok da identifikuje sporni nalog sa kojeg je poslat video koji je nanio štetu njenom sinu.

A djeca koja su intervjuisana u istraživanju opisuju način na koji su postala žrtve.

“Uspjeli su da uzmu moju glavu i stave je na tijelo druge osobe i distribuiraju je kao moju stvarnu fotografiju, kao da sam to ja”, rekla je ona.

Seksualna ucjena, iznuđivanje novca ili dodatnog sadržaja prijetnjom objavljivanja je jedan od najčešćih oblika nasilja koji stručnjaci susreću u praksi. Jedna djevojka opisala je dinamiku.

“U početku sam mu slala jer je bio fin… a onda, kada je shvatio da ga izbjegavam, postao je agresivniji. Posljednja poruka bila je nešto poput: Ako mi ne pošalješ fotografiju, svi tvoji prijatelji i tvoji roditelji će vidjeti ove tvoje slike”, kazala je ona.

Djevojčice i dječaci, različiti a isti

Trinaest odsto djevojčica i osam odsto dječaka bilo je izloženo nekom obliku nasilja putem digitalnih tehnologija. Razlika u stopama relativno je mala, ali istraživanje pokazuje da rod duboko oblikuje i iskustvo nasilja i reakciju okoline.

Djevojčice koje su pretrpjele nasilje često se suočavaju sa dodatnom stigmatizacijom. Jedna od intervjuisanih djevojaka opisala je kako je postepeno usvojila etiketu koju su joj nametnuli vršnjaci:

“Nekako sam već mislila: Aha, pa oni to već govore, to sam ja, što nije bilo tačno. Bila sam etiketirana, prihvatila sam svoju etiketu”, ispričala je ona.

Stručnjakinja iz pravosuđa opisala je sistemski problem koji seže i do profesionalaca i opisuje da je uhvatila sebe kako osjeća olakšanje kada vidi da je u pitanju pravo dijete, bez sekundarnih polnih karakteristika.

“Brinulo me kako će drugi učesnici gledati na djevojčicu koja je došla u majici u kojoj joj se vidi stomak”, kazala je ona.

Nasilje nad dječacima društvo je sklono da umanjuje ili ignoriše. Jedna socijalna radnica objasnila je da kad se djetetu šalju poruke da ono mora biti jako, da ne može biti žrtva seksualne eksploatacije, te da to stvara pritisak.

U jednom ekstremnom slučaju koji je opisao stručnjak iz civilnog društva, otac se odrekao sina nakon što je saznao da je bio izmanipulisan da učestvuje u seksualnom činu koji je sniman.

“Bolje bi bilo da te nikada nijesmo rodili nego da ja proživljavam ovu sramotu”, bile su riječi koje je uputio svom djetetu.

Zašto djeca ćute

Najčešći razlog zbog kojeg djeca nijesu prijavila nasilje bio je taj što incident nijesu smatrali dovoljno ozbiljnim, njih 21 odsto. Osjećaj stida navelo je 20 odsto djece, a nespremnost da bilo ko sazna 16 odsto.

Strah od roditelja posebno je izražen kao prepreka formalnom prijavljivanju. Crnogorski zakon u pravilu zahtijeva da dijete podnese krivičnu prijavu posredstvom roditelja ili staratelja, što djeci koja ne žele da roditelji saznaju za nasilje praktično zatvara put ka institucijama. Jedan od intervjuisanih mladića objasnio je o čemu se radi – žele da oslobode roditelje pritiska.

“Prijavljivanje policiji bila bi velika stvar, a znao sam da bi to uticalo na moje roditelje. Nijesam želio da povećavam njihovu anksioznost”. kazao je on.

Istraživanje bilježi i nizak nivo povjerenja djece u institucije. Jedna djevojka izjavila jer da nikada nije lično ništa prijavila, ali da zna da je u slučajevima ljudi koji nijesu dobijali adekvatnu pomoć to bilo propraćeno riječima „Ma hajde, ostavite me na miru, imam pametnijeg posla.“

Svega 48 odsto djece u Crnoj Gori pohađa ili je pohađalo neki oblik seksualnog obrazovanja, što direktno utiče na sposobnost djece da prepoznaju nasilje kao nasilje.

Roditelji bez informacija

Istraživanje je obuhvatilo i roditelje i staratelje, njih 1.039, koliko i djece. Nalazi otkrivaju zabrinjavajući jaz: skoro trećina, njih – 28 odsto, uopšte ne dobija nikakve informacije o tome kako da podrže dijete u korišćenju interneta. Gotovo polovina, 47 odsto, te informacije dobija od porodice i prijatelja, a 37 odsto od škole. Istovremeno, 63 odsto roditelja izjavilo je da bi prijavilo policiji ako bi njihovo dijete bilo žrtva, ali djeca, kako pokazuju podaci, najčešće biraju upravo to da ih ne obavijeste. Pritom, svi ispitani roditelji, 100 odsto, sami koriste internet, što znači da problem nije u digitalnoj nepismenosti, već u nedostatku konkretnih informacija o rizicima kojima su djeca izložena.

Zakon ne štiti dovoljno

Krivični zakonik Crne Gore ne kriminalizuje onlajn vrbovanje djece uzrasta od 14 do 17 godina. Emitovanje seksualnog zlostavljanja djece uživo nije eksplicitno kažnjivo. Sam pristup materijalu koji prikazuje seksualno zlostavljanje djece bez preuzimanja fajla nije krivično djelo.

Kazne za neka krivična djela niže su kada je dijete starije od 14 godina, što istraživanje ocjenjuje kao paradoks: upravo starija djeca, prema podacima, u najvećem su riziku. Dok je dva odsto dvanaestogodišnjaka prijavilo neki oblik nasilja, kod sedamnaestogodišnjaka taj procenat iznosi 25.

Djeca uzrasta od 14 do 17 godina mogu biti krivično gonjena zbog dobrovoljnog kreiranja ili dijeljenja sopstvenog seksualnog sadržaja sa vršnjacima, budući da bi takav materijal bio kvalifikovan kao materijal koji prikazuje seksualno zlostavljanje djece.

Zakonik koristi i termin „dječja pornografija“, a to su istraživači ocijenili neprimjerenim, jer prikriva zlostavljačku prirodu takvog sadržaja.

Nacrt Zakona o zaštiti maloljetnika u digitalnom okruženju, podnijet Skupštini u januaru 2026. godine, uvodi obaveze za digitalne platforme i pravila verifikacije uzrasta ali, kako istraživanje naglašava, još ne mijenja definicije iz Krivičnog zakonika niti uspostavlja odgovarajuća nova krivična djela.

Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku propisuje da mediji ne smiju objavljivati informacije na osnovu kojih se može utvrditi identitet maloljetnika, a Zakon o medijima predviđa novčane kazne za prekršioce. Međutim, kako je jedan advokat rekao istraživačima – „svi u principu znamo ko je to, ako ne cijela Crna Gora, onda taj grad sigurno zna“. Istraživanje konstatuje da se te odredbe ne primjenjuju dosljedno i da kazne nijesu dovoljno odvraćajuće.

Sistem koji kasni

Kod djece koja su bila izložena nasilju putem digitalnih tehnologija bila je šest puta veća vjerovatnoća da će prijaviti suicidalne misli, i 11 puta veća da će se samopovređivati. Nijedno od četvoro mladih koji su učestvovali u istraživanju a bili su žrtve, nijesu ni tražili niti dobili psihosocijalnu podršku.

Psihosocijalne usluge koncentrisane su u Podgorici i Nikšiću. Jedna socijalna radnica izjavila je da ne postoji nijedna specijalizovana institucija koja bi mogla zbrinuti dijete sa posttraumatskim stresnim poremećajem, na sjeveru države.

Sudski postupci su dugotrajni. Jedna socijalna radnica opisala je kako sedam do osam mjeseci nije dobila nikakve povratne informacije o predmetu koji je pratila. Stručnjaci iz pravosuđa ukazali su na nesklad između zakonske obaveze hitnog postupanja u predmetima koji uključuju djecu i nedostatka ljudskih i tehničkih resursa potrebnih da se ta obaveza sprovede u praksi.

Strategija za prevenciju i zaštitu djece od nasilja za period 2025–2029. predviđa osnivanje Barnahus centra u Podgorici, modela u kojem više institucija djeluje zajedno na jednom mjestu. Za to je izdvojeno 450.000 eura i 600.000 eura za razvoj preventivnih programa zasnovanih na nalazima ovog istraživanja.

Djeca koja su progovorila

Istraživanje se oslanja na dubinske intervjue sa četviri mlade osobe koje su kao djeca bile izložene seksualnoj eksploataciji ili zlostavljanju putem tehnologije. Ovo su neki od njihovih iskaza.

“Bila sam jako mala kada sam otvorila Fejsbuk. U početku je bilo zatvorenije, ali onda su krenule grupe, upoznavanje drugih ljudi i slično, i onda je počelo da se dešava, imala sam iskustva kada su mi odrasli muškarci slali fotografije svojih genitalija u zahtjevu za poruku, iako su znali da sam dijete, i to im uopšte nije predstavljalo problem”, ispričala je jedna djevojčica.

Jedan dječak je opisao svoje iskustvo ovako:

“Osjetio sam da mi je ugrožen osjećaj sigurnosti. Kao trenutak nesigurnosti, gubite osjećaj privatnosti u svom komšiluku”, rekao je on.

“Bila sam toliko očajna da sam zvala Sigurnu žensku kuću, jer su objavili taj video na nekom profilu tipa Tračara. I u tom trenutku sam se slomila”, kazala je druga ispitanica.

Jedna djevojčica je ispričala kako je pokušala da se bori sa onim što je sama nazvala reakcija na traumu.

“U početku sam patila tako što sam se potpuno zatvorila u sebe, a kasnije sam postala najarogantnija osoba koja postoji. Tada su počele droga i slične stvari, svađe sa majkom, odlasci od kuće”, kazala je ona.

Jednoj ispitanici je osjećaj, kada je saznala da je žrtva, bio da joj se „bukvalno stomak prevrnuo“.

“Živo se sjećam tog trenutka. Sjedela sam sa prijateljima i jedan od mojih prijatelja me pozvao telefonom. Dobijala sam poruke poput: Jesi li to ti, je li moguće? Znala sam samo da mi se stomak bukvalno prevrnuo”, ispričala je ona.

Što preporučuje istraživanje

Istraživanje završava skupom preporuka upućenih vladinom sektoru, školama, porodicama i digitalnim platformama.

Porodicama i starateljima je data preporuka da razvijaju otvorenu komunikaciju sa djecom o seksualnosti, pristanku i digitalnim rizicima. Ne kroz nadzor i zabrane, već kroz povjerenje. Istraživanje pokazuje da djeca najčešće ćute upravo zato što se plaše roditeljske reakcije.

Školama je preporučeno da se uvede sveobuhvatno, uzrastu prilagođeno obrazovanje o odnosima, pristanku i digitalnim interakcijama kao dio formalnog nastavnog plana. I to ne kao povremene radionice koje se organizuju nakon incidenta.

Institucijama da se konačno uspostavi Barnahus model – to je centar u kojem policija, tužilaštvo, socijalne službe i zdravstveni sistem djeluju zajedno na jednom mjestu, kako dijete ne bi moralo više puta prepričavati traumatično iskustvo različitim institucijama.

Digitalnim platformama je data preporuka da budu dostupna podrazumijevana podešavanja privatnosti za djecu, da ograniče mogućnost nepoznatim osobama da im šalju poruke, te da se uspostave mehanizmi prijavljivanja prilagođeni djeci, sa jasnim rokom odgovora i vezom ka nacionalnim službama podrške.

Organima za sprovođenje zakona i pravosuđu je preporučeno da obezbijede obaveznu specijalizovanu obuku za sve koji dolaze u kontakt sa djecom žrtvama, uključujući pristup zasnovan na razumijevanju traume i rodno osjetljive pristupe.

Istraživanje posebno apostrofira ulogu medija kao faktora koji može produbiti štetu. Mladi i stručnjaci opisuju prakse senzacionalističkog izvještavanja i otkrivanja identiteta djece, čak i kada se navode samo inicijali, a to je oblik sekundarne viktimizacije, uzimajući u obzir veličinu crnogorskih zajednica u kojima su djeca lako prepoznatljiva.

Jedna od intervjuisanih djevojaka opisala je javnu reakciju na slučaj trinaestogodišnjakinje čiji je seksualni snimak dospio u javnost: „Bila je linčovana. Bio je potpuni haos i svi su svašta govorili o njoj. A svi, apsolutno svi, stali su na njegovu stranu – i u vijestima i u novinama“.