Bjelopoljka Svetlana Šćepanović sa svojom majkom i dvije maloljetne kćerke, četrnaestogodišnjom Elenom i četvorogodišnjom Božicom, živi u 30 kvadrata. Osim 72-godišnje majke, narušenog zdravlja, oko djece joj ne pomaže niko, a pomoć joj je, kaže, prijeko potrebna jer svakodnevne aktivnosti poput presvlačenja, kupanja ili spremanja djece za školu ponekad predstavljaju pravi izazov, budući da obje djevojčice imaju više uspostavljenih dijagnoza.
“Starijoj ćerki je utvrđena epilepsija, ima oboljenje štitne žlijezde ili Hašimotov sindrom i jednu vrstu retardiranosti. Mlađoj ćerki je utvrđeno da ima autizam, ima i ADHD. Božica ima taj neki ritam kad ne spava dobro, terapija za ADHD još nije preporučljiva za njen uzrast, budi se pet-šest puta u toku noći. Vrlo je teško zato što je ona mnogo vezana za mene, ja ne mogu niti da radim niti išta, nije verbalna, ona preko mene pokušava nešto da postigne, da nekom nešto kaže, tako da sam ja non-stop uz nju”, kazala je Šćepanović.
Starija kćerka Elena se, priča Svetlana, za razliku od mlađe sestre, može koliko-toliko starati o sebi. Ipak, kombinacija jedne vrste epilepsije i Hašimotovog sindroma nije nimalo naivna, pa je majka mora konstatno držati na oku.
“Ja moram biti tu i da joj na primjer očešljam kosu ili da se potrudim da je spremim u školu i da je propratim da li u školu ide. Ona ima epilepsiju, ali ne epilepsiju da ona pada, već se gubi u javnosti, i ne zna gdje je, tako da može nekad da pređe ulicu, a da ne vidi kola, može da je udari auto, tako da moram i oko toga da vodim računa”, kazala je ona.
View this post on Instagram
Svi svakodnevni izazovi bi bili mnogo lakši da djevojčice imaju pomoć drugog roditelja, koja je, nažalost izostala, pa one, osim što su uskraćene za alimentaciju, nemaju ni kontakt sa ocem.
“To je tako oduvijek, zato što valjda nema taj osjećaj za djecu, nikad nije ni imao, uvijek smo se ovako tužili i sudili i to je to. Evo sad valjda postoji taj Alimentacioni fond, nadam se da će država da podrži to, eto to mi je jedina nada. Inače, njegovi su izgovori: Ja ne radim nigdje, ne mogu da plaćam i to je to”, istakla je.
Ipak, ova hrabra majka ne odustaje od liječenja svoje djece, pa nerijetko, posebno u potrazi za lijekom za mlađu kćerku, obilazi zemlje regiona.
“Vodila sam je na Institut “Đorđe Kostić” u Beogradu, tu smo imali neku vrstu terapije, međutim to nije baš dalo neki učinkoviti rezultat. Sad kad sam bila 22. aprila u Centru za autizam, preporučili su mi da odem na Institut za patologiju govora u Tuzli, gdje više preferiraju da se djetetu radi na govoru, a u Beogradu se više radi na razvoju motorike. Oni se bave tom Tomatis metodom, jednim aparatom koji djeci stave na uši, onda ima logoped i defektolog koji priča preko mikrofona i podstiče pokretanje usne duplje da bi ona mogla da priča”, kazala je Šćepanović.
Kako bi skupila novac za liječenje mlađe kćerke, obraćala se i humanitanim organizacijama. Iako liječenje na pomenutom Institutu, odnosno same tretmane, pokriva Ministarstvo zdravlja, Svetlana ističe da joj je novac potreban i za višemjesečni boravak van države.
“Ali moram na tri mjeseca, ili šest mjeseci, za mene su rekli da moram šest mjeseci da plaćam stan, moram hranu i sve ostalo, na primjer ako bi se dijete razboljelo i tako to. Onda sam zvala i Fondaciju „Budi human“, oni su meni rekli da pođem u Tuzlu i potpišem na šest mjeseci ugovor sa tim stanodavcem, pa da taj ugovor njima pošaljem, pa će oni, ako budu mogli, da plate stan, tako da znači da i to otpada. Kažu mi: Mi hranu ne plaćamo. Ja nemam od čega hranu da platim”, poručila je Šćepanović.
Ističe da joj je, u nedostatku posla i podrške od bivšeg supruga, svaka pomoć dobrodošla. Ukoliko želite pomoći ovoj samohranoj majci u liječenju svoje dvije kćerke, to možete učiniti uplatom na žiro-račun.
