Književnik Matija Bećković je na početku svog izlaganja istakao da je ulazak u dom Iva Andrića ravan dobijanju najvećeg odlikovanja. Bilo je to biće, kako kaže, koje je samo sebi i otac i majka. Pisac koji je sam sebi jedini predak, rođen iz duhovne srži Njegoša i Vuka Karadžića.
U poznim godinama, Bećković oživljava priču o ocu, kraljevskom oficiru kojeg nikada nije upoznao. Tu porodičnu nit, na običnom listu papira, vješto je sačuvala njegova majka, ćerka solunskog ratnika iz Grčke. Pisala je, po riječima Bećkovića, ne sluteći šta će od tih redova biti.
“Ja sam svojoj majci dao jednu veliku svesku i zamolio je da mi opiše svoj život. Ta sveska je stajala kod mene godinama dok sam se nisam setio da u nju zavirim. Baš onda kad je trebalo, kao post festum, objavio sam njene memoare sa mojim pogovorom. Moja majka je bila pismena i lako je pisala. Obični ljudi lakše pišu nego pisci. Ona se sa pisanjem nije mučila, nego se hartiji ispovedala. I koliko je god bilo bele hartije, ona je ispunila svojim rečima. To je bila jedna spontana ispovest u kojoj je ona govorila o svom životu koji je imala u malom prstu”, kazao je Bećković.
Riječ „pokojni“ ispred Vukovog imena nikada nije izgovorena. Majka Zorka i Matija su ga u razgovorima držali živim, duboko čuvajući nadu. Decenijama je Bećković kroz stihove tražio oca i gradio mu spomenik od riječi. Prema njegovom kazivanju, on za njega nikada nije umro.
“Moj otac nema grob, a onaj ko nema grob uvijek je živ. On je pripadao jednoj vojsci koja nema grobova. Zato se i govori za sve te ljude koji groba nemaju da su živi. Govorili su da je pećina gdje su boravili imala drugi izlaz, pa su se javili iz Grčke. I do dan danas, oni koji su ih pobili takođe su ih tražili i maltretirali njihove porodice. Pitali su javljaju li im se, izmišljali priče da su ih vidjeli negdje, da se javljaju ili da su se negdje oženili. Žrtva tih priča bila je i moja majka”, istakao je on.
O svom djelu “Moj drug Đido”, Matija Bećković govori s posebnim ponosom. Za njega, to je knjiga kakve nikada ranije nije bilo. Prijateljstvo jače od istorije spojilo je sina stradalog četničkog oficira i bivšeg komunističkog moćnika. Milovan Đilas, čovjek sa vrha Titovog režima i revolucionar sa knjižicom broj tri, postao je najpoznatiji disident koga je partija odbacila. Između njega i Bećkovića razvilo se tri decenije dugo drugovanje, kao dokaz da, uprkos ideologijama i podjelama, postoji nešto neprolazno što stoji visoko iznad politike.
“Ne postoji neko ko je napisao takvu knjigu. Mi smo prijateljevali 30 godina, a prošlo je od kraja tog prijateljstva i još 30 godina kada sam ja napisao tu knjigu koja se zove „Moj drug Đido“. Svako može samo iz naslova da nasluti o čemu je riječ”, istakao je on.
Bećković je tokom večeri govorio i o poemi “Vera Pavladoljska”, koju je napisao sa svega osamnaest godina, a koja ostaje vrhunac i kruna njegovog djela.
Govoreći o Njegošu i neraskidivom prijateljstvu sa mitropolitom Amfilohijem Radovićem, pjesnik je zaokružio priču o svom stvaračkom i životnom putu. Između zidova Andrićeve kuće, ovo “obično neobično veče” ostaje upisano kao svjedočanstvo o vremenu, pamćenju i ljudima koji su postali stubovi naše kulture.
Večeras u 20 časova u Dvorani Park biće odigrana predstava „Bogojavljenje“ po tekstu Matije Bećkovića, u režiji Ane Đorđević. Predstava „Bogojavljenje“ donosi satiričnu bajku inspirisanu nekim od najznačajnijih djela velikog pjesnika.
Igraju: Svetozar Cvetković, Nebojša Milovanović i Milovan Filipović
Ulaznice po cijeni od 15 eura su dostupne na sajtu www.hercegfestulaznice.me i na blagajni Dvorane Park.
