Predstavu, koja je premijerno izvedena u aprilu ove godine, potpisuju reditelj Petar Pejaković, dramaturškinja Milana Matejić, dramski pedagog i asistent režije Slaviša Grubiša, kostimografkinja Maša Mirković, scenograf Miodrag Milovanović, izvršna producentkinja Milica Kašćelan, grafička dizajnerka Maja Vulović, dok je produkciju realizovao Kulturni centar “Nikola Đurković”. Koproducenti su KotorArt, Dramski studio Prazan prostor i NVO Expeditio.
U predstavi igraju: Andrea Ratković, Božo Gunjajević, Drago Rapovac, Kalina Radević, Lara Lalović, Ljubica Vučković, Milivoje Radulović, Milica Kovač, Nikola Đurica, Nikolas Katharos, Nikolina Dževerdanović, Tea Čelanović, Tesa Mirošević, Marta Borović, Zlata Marković i Vojin Begović.
“Stub srama” nastao je kroz višemjesečne radionice sa mladima na kojima su glumci istraživali vlastita iskustva i suočavali se sa temama koje se rijetko javno izgovaraju. Umjesto unaprijed napisanog dramskog teksta, predstava je građena iz ličnih ispovijesti i zajedničkog promišljanja o identitetu, predrasudama, društvenim pritiscima.
Reditelj Petar Pejaković ukazuje zašto sebe smatra sporednom ulogu u predstavi.
„Namjera mi je bila da pomognem mladima koji imaju potrebu i hrabrost da podijele ono što osjećaju. Krenuli smo od riječi ‘sramota’, a zatim su oni pravili svoje liste svega čega se stide. Iz toga su se prirodno izdvojile teme koje danas čine predstavu“, naveo je Pejaković.
Smatra da je suočavanje sa sopstvenim slabostima važan korak ka razumijevanju sebe i drugih.
„Živimo u sredini u kojoj nas često uče da emocije treba sakriti. Međutim, upravo njihovo potiskivanje stvara nerazumijevanje i udaljava nas jedne od drugih. Stub srama u ovoj predstavi nije mjesto osude, već mjesto preispitivanja. Prilika da se zapitamo koje sramote nosimo i šta možemo učiniti da ih prevaziđemo. Ovo je neka vrsta kolektivne terapije u kojoj pojedinačni teret postaje zajednički, a zajedno sa njim dolaze empatija i razumijevanje“, poručio je Pejaković.
Glumac Božo Gunjajević iznio je pred publiku ulogu mladog čovjeka suočenog sa pritiskom sredine o pitanju nacionalne pripadnosti.
„Htio sam da poručim da nacionalnost nije nešto što bi trebalo da bude osnov za podjele među ljudima. Mislim da se ta tema često plitko shvata i zloupotrebljava. U ovaj proces sam ušao otvorenih ruku i nisam želio da izbjegavam suočavanje sa sramotom. Naprotiv, želio sam da joj pogledam u oči“, rekao je Gunjajević.
U proces stvaranja je bila uključena i publika, koju je Božova koleginica Nikolina Dževerdanović, dočekivala sa pitanjem kako se izjašnjavaju. Tako predstava, kako je istakla, nije nastajala iz gotovog teksta, već spontano.
„Mjesec dana pred premijeru nijesmo imali tekst, imali smo samo ideje. Predstavu smo napravili iz duše. Naše strahove, sramote i razmišljanja pretvorili smo u predstavu za koju vjerujem da treba da vidi što više ljudi. Ona je namijenjena svima koji olako osuđuju i ismijavaju druge, bez razmišljanja o tome kako njihove riječi utiču na ljude“, kazala je Dževerdanović.
Umjesto dramskog lika, u predstavi je sebe predstavljala i Tea Čelanović.
„To nijesu uloge, to smo mi. Tokom radionica smo kopali po sebi, prisjećali se trenutaka kada smo se osjećali odbačeno ili postiđeno. Mislim da sam kroz ovaj proces najviše naučila upravo o sebi“, rekla je ona.
Sličan utisak podijelila je i Ljubica Vučković, naglašavajući da je proces rada stvorio snažno povjerenje među članovima ansambla.
„Niko nije glumio. Iznosili smo svoje priče i svoje emocije. Dijeleći međusobno ono najintimnije, postali smo mnogo bliži. Mislim da danas ljudi previše potiskuju osjećanja, a upravo ova predstava govori da ih treba podijeliti, jer je uvijek lakše kada nijesmo sami sa svojim teretom“, kazala je Vučković.
Jedan od segmenata predstave bavi se govorom mržnje i sadržajima na društvenim mrežama. Glumac Drago Rapovac navodi da je publika na to, tokom ranijih izvođenja, nelagodno reagovala.
„Bilo je komentara da su neki djelovi predstave previše vulgarni, ali upravo je to bio način da pokažemo koliko daleko može otići govor mržnje. Da smo sve ublažili, izgubila bi se snaga poruke“, smatra Rapovac.
Dugotrajnim aplauzom publika je pozdravila ansambl, potvrđujući da je “Stub srama” još jednom otvorio prostor za razgovor o temama koje se rijetko izgovaraju naglas.











