Gostujući u emisiji „Da sam ja neko“ autorke Rade Đurić, Nikić se prisjetio kako je izgledao jedan prosječan dan (i noć) sa Danilom Batom Stojkovićem.

Ritual prije zavjese: Hladna kafa i mir

Sve je počinjalo strogo utvrđenim redosljedom. Bata nije morao ništa da traži – znalo se šta mu je potrebno da bi „stao na crtu“ publici.

„Da krenemo, na primjer, od Bate Stojkovića što se tiče predstave. On dođe čovjek, šta mi je bitno: uveče, pred početak predstave, on voli hladnu kafu. Odnesem kafu i kisjelu vodu, ostavim na njegovo mjesto. Nit’ on mene zove, nit’ me on dira“, prisjeća se Nikić.

Isti scenario se ponavljao i u pauzi. Još jedna kafa, još jedna kisjela, i Bata je bio spreman za finale. A onda, kada bi se zavjesa spustila, počinjao je onaj „drugi čin“ – onaj u bifeu.

“Mićo do kad ostajemo”

Poslije predstave, kafa je ustupala mjesto žestini. Bata je volio „viljamovku“, ali je bife Ateljea bio mjesto gdje se poštovala i tradicija i red.

„Kad se završi predstava, on siđe dolje. Viljamovka, kisjela voda… Jedna, druga. Ako razgovara sa ljudima – a uvijek je imao goste, za svaku predstavu – nikad niko od njegovih gostiju nije smio da plati“, priča Nikić, dodajući da su se vremenom on i Bata toliko zbližili da su mogli i da se našale na račun tog silnog plaćanja:

„Uvijek sam ga tu kasnije, kad smo već bili u drugim odnosima, štrecao: ‘E, ja sam uzeo od ovih pare’. A on odmah: ‘Mićo, pa jesam ti rekao koliko puta!’. Ma, rekoh, šalim se”.

Nakon tri ili četiri viljamovke, na red bi došao čuveni „špricer“ – ali po Batinoj recepturi.

„Ide pola litra Rubinovog rozea, pola litra kisjele. Pa onda tri deci vina, tri deci kisele. Pa dva-dva… Ali kad mu daš špricer, moraš jedan da napraviš da mu stoji tu, a drugi – rezerva. Da uvijek ima jedan spreman”.

Pregovori o fajrontu

Vrijeme u bifeu je teklo drugačije, a odluka o polasku kući bila je stvar diplomatskih pregovora između glumca i kafedžije.

„U dva sata, on kaže: ‘Mićo, do kad ostajemo?’. Rekoh: ‘Daj predlog’. ‘Pola tri?’. Ja kažem: ‘Tri’. I nema više priče. U pet do tri, on ima taj špricer koji mu stoji, pozovem mu taksi… I on taj špricer, što bi naš narod rekao, samo ‘surdukne’ odjednom i ode“.

Taksista kao žrtva Batine „pravde“

Možda najduhovitija anegdota koju je Nikić podijelio odnosi se na Batinu naviku da koristi taksi, iako je živio bukvalno na korak od pozorišta. Bata je prvo stanovao kod restorana „Grmeč“, a kasnije odmah preko puta Ateljea. Ali, za njega je bio grijeh platiti taksisti samo minimalnu cijenu.

„Pita me taksista jednom: ‘Je l’ dolazi onaj ludi Bata Stojković?’. Rekoh: ‘Što, bre, lud?’. Kaže: ‘Vozio sam ga jednom dva sata, a on stanuje 50 metara odavde’.“

Kako Nikić objašnjava, Bata nije želio da taksista zaradi malo novca na tako kratkoj relaciji.

„On kad izađe iz bifea, taksi je na redu. Ako taksista neće da ga vozi tako blizu, on ide pored, a taksista mora da ga prati. Bata kaže: ‘Mićo, oni računaju na mene taj dan, računaju na promet, ko će da dođe nego ja’. I onda krene… Taksista ga vozi u krug, dva-tri kruga oko grada, bog te pita kuda, samo da bi zaradio. Bilo mu je glupo da mu plati tako malo, pa ga je tjerao da kruži dok se ne ‘nabije’ račun.“

Ove priče Novice Nikića nisu samo svjedočenje o jednom glumcu, već o čitavoj epohi u kojoj je kafana bila institucija, a njeni gosti ljudi od integriteta, čak i u svojim najsitnijim hirovima.